Ugovorom o prijevozu putnika postoje određene obveze ugovornih strana, odnosno pomorski prijevoznik se obvezuje kako će prevesti putnike brodom, dok je obveza putnika platiti prevozninu. Te obveze se uređuju Pomorskim zakonikom, iako su tu i razne međunarodne konvencije i protokoli koji spadaju pod važnije izvore prava koja uređuju pitanja pomorskog prijevoza putnika. Jedna od važnijih izvora prava je Atenska konvencija iz 2002. godine o prijevozu putnika i njihove prtljage koja je bilo regulirana prijašnjih godina i uz to ima svoja područja primjene, temelje i granice odgovornosti pomorskog prijevoznika za štete nastale zbog smrti ili tjelesne ozljede putnika, pitanja obveznog osiguranja i pojašnjenje direktne tužbe, te ujedno i njeno stupanje na snagu. U radu se spominju i dvije važne Uredbe Europske unije; Uredba 392/2009 o odgovornosti prijevoznika u prijevozu putnika u slučaju nesreća te Uredba 1177/2010 o pravima putnika u pomorskom prijevozu. Uredba 392/2009 postala je obvezujuća za sve članice EU, ujedno i za Republiku Hrvatsku, dana kada je stupila na snagu. Uredbom 1177/2010 pobliže se razmatraju odredbe o pravima putnika kada putuju morem i unutarnjim plovnim putevima, kojom se po prvi puta u EU reguliraju obveze pomorskog prijevoznika i ostalih odgovornih osoba uključenih u pružanju usluga prijevoza. Naposljetku, napominju se određene izmjene i dopune Pomorskog zakonika 2013. godine glede ugovora o prijevozu putnika te obveza pomorskog prijevoznika i prava putnika.