U radu se obrađuje tematika poticanja energetske obnove javnih građevina putem jedne od opcija, tj. putem modela ugovaranja obnove s tvrtkama koje nude energetske usluge (eng. Energy Service Company - ESCO). Ono što ovakav tip energetske obnove razlikuje od ostalih je taj što ne zahtijeva ulaganja od strane naručitelja, u ovom slučaju državnog tijela, već se financijska sredstva osiguravaju putem kreditiranja banaka ili vlastitim kapitalom izvoditelja radova. Poduzeće koje pruža ovakav tip usluge se naplaćuje kroz vrijednost razlike između prijašnjih troškova i ostvarenih ušteda. U radu je najprije objašnjen pojam ESCO modela sa svim svojim prednostima i manama. Spomenuti su primjeri iz više europskih zemalja (Danska, Latvija, Rusija i Velika Britanija). Jedno poglavlje u radu posvećeno je strukturi i posebnostima ugovora o energetskom učinku koji se sklapa između tri ključna sudionika, a to su Pružatelj energetske usluge (PEU), Naručitelj energetske usluge(NEU) i Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN). Provedena je analiza svih energetskih obnova javnih objekata u Republici Hrvatskoj (RH) po ESCO modelu. Navedene su karakteristike svakog projekta, između ostalog i ugovorom garantirane uštede. Informacijski sustav za gospodarenje energijom (ISGE) poslužio je za prikupljanje podataka o potrošnji energenata za 4 projekta te je napravljena usporedba između dobivenih podataka. Napravljeni su intervjui s ESCO poduzećima i osobama nadležnim za objekte nad kojima je provedena energetska obnova, a njihovi zaključci poslužili su u pisanju smjernica za poboljšanje ESCO modela.