Ostavština osmanlijskih prodora u Europu očituje se i u brojnim radovima pisanima na latinskom jeziku kroz koje se obrađivala antiturska tematika. Produkciji antiturskih djela su pridonijeli i hrvatski latinisti, čiji se rad danas kolektivno ubraja u korpus antiturskih djela hrvatske književnosti. Od svih književnih vrsta koje su prisutne u korpusu, najučestaliji su govori. Antiturski su govori pružali narativ sukoba između dvije civilizacije, pri čemu je različita vjeroispovijest uzimana kao temeljna razlika između dviju sukobljenih strana. Poimajući Osmanlije kao „Drugoga“, hrvatski su govornici standardno pružali negativnu sliku o neprijatelju koji napada njihov teritorij. Primarna svrha govora bila je osigurati pomoć za obranu protiv Osmanlija. Svoje pozive u pomoć hrvatski su govornici temeljili na kršćanskoj vjeri, koja je bila njihova poveznica s ostatkom Europe. Negativno poimanje Osmanlije kao „Drugoga“ i zajednički europski identitet baziran na kršćanskoj vjeri (koncept Respublica Christiana) dva su temeljna elementa narativa hrvatskog antiturskog govorništva. Gradeći taj narativ, govornici su se služili brojnim toposima („zajedničkim mjestima“). U namjeri da se utvrdi opći narativ antiturskih govora, njegovi osnovni elementi i na kraju topika koju su govornici koristili, ovaj rad je analizirao pet govora iz XVI. stoljeća.