U povijesti umjetnosti Bosne i Hercegovine Gabriel Jurkić predstavnik je moderne struje umjetnosti čija su ishodišta ssimbolizam i secesija, a neka njegova djela ostvarena u tom duhu mogu se uzeti kao antologijska i u hrvatskoj i u jugoslavenskoj umjetnosti. Nezaobilazno mjesto osiguralo je Gabrielu njegova duga prisutnost u hrvatskoj likovnoj sredini, no i dalje u kontekstu hrvatskog slikarstva „izazovno povijena-kritička tema“. Njegov opus prepun šarenih motova i tema, zahvaćao je period secesije i simbolizma, no pomalo uvijek sa oslonom na realistički doživljaj svijeta. Tokom cijelog života Gabriela je pratila njegova duhovnost, te umjetnička povezanost s dvjema kulturnim sredinama. Gabriela kao bosanskog Hrvata pratila je podvojena pripadnost , ali više kroz stvaralaštvo, nego kroz život. Rođenjem, životnim prostorom te sjedinjen s bosanskim krajolikom, Gabriel je do kraja života ostao vjeran svojoj Bosni, ali svakako treba napomenuti da svojim obiteljskim korijenima te duhovnim habitusom pripada i korpusu hrvatske umjetnosti. Također treba spomenuti da je svojim školovanjem i sveukupnom prisutnošću u Zagrebu (izložbe), ali i u Dubrovniku potvrdio svoj status u hrvatskom slikarstvu. Ponekad, ali samo na kratko, zaboravljenom umjetniku, kako ističe Sida Marjanović svojim člankom „Majstor pejzaža“, njegova bosanska domovina odužila se za sve ljepote naslikane. Pošto je i sam često isticao da je upravo u bosanskim( Livanjskim) oranicama i poljima crpio motivaciju za neka od svojih značajnijih djela, nije ni čudo da je samo četiri godine nakon njegove smrti priređena u Sarajevu retrospektivna izložba. Samostan Gorica u Livnu, 1995. godine ustanovio je memorijalnu galeriju sa stalnim postavom slika i grafika koje je Gabriel ostavio u trajnom vlasništvu.