Drugi vatikanski koncil je najavio papa Ivan XXIII. 25. siječnja 1959. godine, a prvo zasjedanje je bilo 11. listopada 1962. godine te je završilo 8. prosinca iste godine, međutim nije donesen niti jedan dokument. Drugo zasjedanje je sazvao novi papa Pavao VI., a trajalo je od 29. rujna do 4. prosinca 1963. godine. Na tom zasjedanju su donesene Konstitucija o svetoj liturgiji te Dekret o sredstvima društvenih priopćavanja. Treće zasjedanje je bilo od 14. rujna do 21. studenoga 1964. godine kada su promulgirana tri dokumenta: Dogmatska konstitucija o Crkvi, Dekret o istočnim katoličkim Crkvama i Dekret o ekumenizmu. Zadnje zasjedanje je bilo od 14. rujna do 8. prosinca 1965. godine kada su doneseni Dekret o pastirskoj službi biskupa, Dekret o suvremenosti i obnovi vjerskog života, Dekret o obnovi redovničkog života, Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika, Deklaracija o kršćanskom odgoju, Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama, Dogmatska konstitucija o božanskoj objavi, Dekret o apostolatu laika, Deklaracija o vjerskoj slobodi, Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve, Dekret o životu i službi prezbitera i Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu. Na tom zasjedanju su papa i patrijarh Atenagora I. izrazili žaljenje zbog ekskomunikacije i uvredljivih riječi 1054. godine. Nastavak kontinuiteta koncilskih odluka je označio pontifikat pape Ivana Pavla II. koji je sazvao biskupsku sinodu 1985. godine zbog sukoba tradicionalista, koji su se protivili koncilskim odlukama, i liberala (progresista), koji su prihvaćali odluke. U tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj osnovani su Glas Koncila, Mali Koncil, Kršćanska sadašnjost te nekoliko teoloških fakulteta kao znak prihvaćanja odluka, iako je postojao i mali broj onih koji su im se protivili. Neki od važnijih odluka su dopuštanje uporabe narodnog jezika u liturgiji, zalaganje za dostojanstvo čovjeka, tolerancija prema nekatolicima i nekršćanima, dopuštanje suvremenih oblika umjetnosti u crkvenoj umjetnosti, veći angažman laika u crkvenom životu, a s druge strane, neke su stvari ostale po starom. Stoga se može reći da su koncilske odluke prije svega kompromis konzervativaca i liberala te kompromis Crkve i svijeta. S konzervativnog stajališta se može reći da je Crkva Koncilom još više izgubila na svom utjecaju i autoritetu u društvu, stoga je pravo čudo da su takve odluke donesene u okolnostima gdje je utjecaj Crkve sve više slabio. Također je čudno što su neki konzervativci vođeni željom da Crkvu vrate na staro djelovali protiv pape, a jedno od tekovina crkvene prošlosti je Dogma o papinoj nepogrešivosti. S liberalnog se pak stajališta može reći da je Koncil bio potreban, ali da je malo toga ostvareno i da je još ostalo staroga duha. Također, u dokumentima se možda može vidjeti kako Crkva želi ovladati svim aspektima ljudskog života i kontrolirati ga, ali na miran način, za razliku od nasilnog načina koji se primjenjivao u prošlosti. Iako je Koncil iskazao toleranciju prema drugim Crkvama i religijama, Katoličku Crkvu smatra jedinom ispravnom te iskazuje želju za njihovim preobraćenjem. O nekim temama se Koncil ipak nije izjasnio, a danas su itekako aktualne, kao što je primjerice homoseksualnost. Iako se Crkva više približila ljudima, još uvijek je prevladavao stav da je papa nepogrešiv i da se papu, biskupe i svećenike treba slušati bez obzira na sve. Često se kaže da se Koncil prilagodio novom vremenu i svijetu, ali zapravo se može reći da se donekle prilagodio duhu Evanđelja, barem što se tiče poštovanja dostojanstva ljudske osobe. Kontinuitet koncilske politike se danas može vidjeti u papi Franji koji ide možda i dalje od tih odluka i za kojeg ne bi bilo čudno da sazove treći vatikanski koncil.