Skepticizam predstavlja tradicionalan i gorući epistemološki problem, iako se on ne tiče samo epistemologije, već ga se može pronaći i u drugim područjima filozofije, primjerice, u logici, metafizici, ontologiji i tako dalje. On negira mogućnost bilo kakvog znanja, te dovodi u pitanje sve znanje koje čovjek skupi za života. Skepticizam, kao filozofska pozicija, poznat je još iz antičkoga doba, a imao je posve drugačije ciljeve od onih koji se pojavljuju u novovjekovnoj filozofiji. Skepticizam je imao nekoliko faza, rani pironizam, akademijski skepticizam, te kasni pironizam. Pironovski skepticizam usmjeren je na praktičan cilj, u smislu suzdržavanja od suda kako bismo postigli osjećaj neuznemirenosti i sreće. Razlog tomu jest taj što je istraživanje prirode stvari pokazalo je da ona nije odrediva. Dakle, nije moguće utvrditi objektivnu prirodu stvari. Iz toga proizlazi da je vjerovanja koja imamo o predmetima o svijetu ne mogu biti niti istinita, niti neistinita. Posljedica svega navedenog bio bi fanatizam i dogmatizam, zbog stvari koje nisu dokazive, a to je ono što pironovski skeptik želi svakako izbjeći, a sve kako bi sačuvao duševni mir, i postigao osjećaj neuznemirenosti. Dogmatici nikad nemaju mira, a glavni razlog tomu jest taj što oni smatraju da postoji nešto objektivno dobro. Ako to dobro nemaju, onda intenzivno za njim tragaju i uznemireni su. A ako ga pak imaju, onda se gorljivo bore da ga ne izgube, pa su time opet uznemireni, i tako u krug. Dakle, izvor njihove uznemirenosti jest vjerovanje da postoji objektivno dobro. Pironovskom skeptiku je takvo postupanje neprihvatljivo. Dakle, pošto nije moguće dobiti odgovore na pitanja, mudro bi bilo suzdržati se od suda.