Šok je klinički sindrom, stanje kolapsa cirkulacije, koji dovodi do neadekvatne prokrvljenosti tkiva i organa, te posljedično smanjenju dopreme kisika i metaboličkih tvari tkivima. Karakteriziran je sistoličkim tlakom nižim od 90 mmHg, bljedilom kože, ubrzanom srčanom frekvencijom, smanjenim kapilarnim punjenjem, „gladi za zrakom“ i oligurijom. Duljim trajanjem hipoksije tkiva doći će do težih posljedica za organizam, i za različite organe. S toga je vrlo bitno što ranije postaviti dijagnozu šoka i početi s adekvatnom terapijom. Ukupna tjelesna tekućina ljudskog organizma podijeljena je u dva odjeljka: izvanstanični i unutarstanični. Izvanstaničnu dijelimo na krvnu plazmu i međustaničnu tekućinu. Kako nam je u stanju šoka izuzetno bitno nadoknaditi intravaskularni volumen, treba pomno odabrati tekućinu koja neće prelaziti iz jednog odjeljka u drugi, već onu koja će dovesti do ekspanzije intravaskularnog volumena. Još i danas je odabir prave tekućine veliko pitanje. Za nadoknadu volumena, danas se koriste kristaloidne i koloidne otopine. Karakteristike kristaloidnih otopina su to što su jeftine, izlučuju se urinom, odlaze u intersticij, imaju kratko hemodinamsko djelovanje, stvaraju periferne edeme i moguć plućni edem. Dok koloidne otopine imaju produljeno djelovanje, potrebna je nadoknada 1:1, stvaraju minimalni periferni edem, smanjuju intrakranijalni tlak, no negativna strana je to što su skuplji, dovode do mogućnosti koagulopatije i plućnog edema. Bez obzira na sve, kod primjene i odabira tekućine za nadoknadu volumena treba biti vrlo pažljiv kao i s bilo kojim drugim intravenskim lijekom, te dosljedan smjernicama koje izdaje Surviving Sepsis Campaign.