Cilj istraživanja: Cilj rada je pregledno prikazati genetičke čimbenike koji utječu na učinkovitost i sigurnost terapije klopidogrelom, a koji mogu omogućiti ljekarnicima lakše savjetovanje i individualizaciju terapije. Materijali i metode: U tu svrhu pretražena je znanstvena literatura, terapijske smjernice i publikacije stručnih institucija i drugi izvori. Opisan je utjecaj genetičke varijabilnosti na apsorpciju (gen ABCB1 ), metabolizam i aktivaciju (geni CYP2C19, CES1), mjesto djelovanja (gen za receptor P2Y12 ) klopidogrela te utjecaj različitih varijanti ovih gena na ishod liječenja. Rezultati: Studije pokazuju da nositelji neaktivnih alela CYP2C19 (*2 i*3) liječeni klopidogrelom imaju manju koncentraciju aktivnog metabolita u plazmi i veću agregaciju trombocita od homozigota za divlje alele gena CYP2C19. Intermedijarni i spori metabolizatori putem enzima CYP2C19 liječeni klopidogrelom zbog akutnog koronarnog sindroma imaju značajno veći rizik smrti, razvoja infarkta miokarda, moždanog udara i tromboze stenta od brzih metabolizatora. Fenotip aktivnosti enzima CYP2C19 nezavisni je prediktor uspješnosti terapije klopidogrelom u pacijenata s akutnim koronarnim sindromom i provedenom perkutanom koronarnom intervencijom. Zaključak: Rezistencija na klopidogrel jedan je od uzroka neuspješnog liječenja aterotrombotičkih oboljenja. Genotipizacija CYP2C19 , uz ostale faktore rizika, može pomoći u predviđanju odgovora na terapiju klopidogrelom, povećati uspješnost terapije i smanjiti smrtnost.