Osnovna podjela nuspojava na lijekove je na nuspojave tipa A koje nastaju kao posljedica pretjeranog farmakološkog učinka lijeka, te na nuspojave tipa B, odnosno idiosinkratske reakcije. Idiosinkratske reakcije su nepredvidive, odgođene u nastanku, niske učestalosti, ali velike smrtnosti. Čine 10% ukupnih nuspojava na lijekove i predstavljaju veliki problem s obzirom da su posljedice takvih reakcija često opasne po život, a sam mehanizam nastanka nije u potpunosti razjašnjen. Ispitivanja toksičnosti tijekom razvoja novih lijekova pokazala su se neučinkovita u predviđanju lijeka kandidata i njegove povezanosti s pojavom idiosinkratskih reakcija, što ponekad dovodi do povlačenja lijekova s tržišta ili stavljanja oznake upozorenja. Dosadašnja istraživanja pokazuju kako je biotransformacija lijekova u reaktivne metabolite često uzrokom nastanka idiosinkratskih reakcija, stoga postoji potreba za boljim razumijevanjem osnovnih mehanizama koji dovode do stvaranja reaktivnih metabolita. Idiosinkratske reakcije mogu zahvatiti bilo koji organ, no najčešće se manifestiraju na koži, jetri te koštanoj srži, a većina nastaje posredovanjem imunološkog sustava. Pregledom literature iz PubMed citatne baze primjenom ključnih riječi naziv lijeka i idiosinkratske reakcije, prikazani su karakteristični lijekovi i njihova biotransformacija u reaktivne metabolite prema mjestu nastanka idiosinkratske reakcije. Kako je malen broj prikladnih modela za ispitivanje mehanizama nastanka idiosinkratskih reakcija, prilikom razvoja novih lijekova potrebno je razviti strategije za predviđanje takvih reakcija. Moguće strategije su izbjegavanje funkcionalnih skupina koje su podložne biotransformaciji u reaktivne metabolite, praćenje kovalentnog vezanja potencijalnog lijeka za makromolekule ili glutation te pronalazak novih animalnih modela koji bi omogućili bolje razumijevanje mehanizma.