Pitanja čovjeka o njemu samome su bezvremena i koliko su odgovori na njih osnova za razvoj stabilne osobe toliko mogu biti i razlog raspolučivanja čovjeka, njegove unutrašnje borbe i nesigurnosti za opstojnost njegova osobnog Ja. Ljudska bića ,kao nedovršena i neprestano u procesu razvoja, oduvijek prelmaju u sebi pitanja odnosa genetike ( nasljeđa ) i okoline na određenje osobnosti. Iščitavajući psihosocijalnu teoriju razvoja Erika Eriksona, jednim dijelom u sebi sam se nadala kako ću u njoj pronaći odgovore na neke svoje dileme, nedoumice i spoznaje koje si ni sama ne mogu objasniti ni protumačiti. Ono što me u Eriksonovoj teoriji razvoja i njegovoj podjeli jako uznemirilo i osnažilo jest kako uvijek postoje najmanje dva izbora. Neke izbore nismo birali. Oni se vežu uz prve faze čovjekova života kada roditelji imaju dominantnu ulogu. Njihov izbor načina odgoja i upoznavanja nas sa svijetom je njihov izbor, koji opet djelomično ovisi o nasljeđu, odgoju samih njih a potom o njihovoj socijalizaciji i mogućnosti prihvaćanja samih sebe upravo onakvih kakvi jesu. U tom razdoblju njihova je uloga nezamjenjiva. Faza odrastanja je ustupila njihovo mjesto bližem i širem okruženju i utjecaju faktora i ljudi izvan sigurne i čvrste ovojnice obiteljskog omotača. U njoj sam ja “ školski primjer “ iz Eriksonove teorije , i sad kad se s vremenske distance , sjetim nekog tog svog razdoblja, jedino što uz njega vežem je kaos i jedno pitanje s tisuću odgovora. To formiranje identiteta, ta potreba za definiranjem svoje osobnosti, ta borba djeteta i još nedovoljno odraslog čovjeka kojemu autoritet predstavlja sve od čega se treba odaljiti, zaista sam pronašla u Eriksonovoj teoriji. I neki strahovi i dileme, odrastanjem kao da su i sami odrasli,ili sam se ja jednostavno naučila nositi s njima. Fazu koju sada prolazim, faza životnih odluka koje bi mi trebale formirati ili usmjeriti daljnji život, ponovo je poput Pandorine kutije, otvorila niz dilema.