Novelom Ovršnog zakona 2014.1 hrvatski je zakonodavac pokušao odgovoriti na problem sve većeg broja medijski dosta popraćenih slučajeva ovrha koje su rezultirale deložacijama, nerijetko i iz jedine nekretnine.2 Ekonomska kriza ostavila je traga u gotovo svim sferama života, a ovršni su postupci svakodnevna briga velikog broja ljudi. Osobit je problem situacija kad pojedincu prijeti ovrha, i to ona na nekretnini u kojoj stanuje i koja predstavlja njegov dom. Međutim, taj problem redovito je popraćen i potrebom uspostave ravnoteže između očuvanja egzistencije osobe kojoj prijeti gubitak doma i uspješnog funkcioniranja sustava namirenja vjerovnikove tražbine. Drugim riječima, u pravnom bi sustavu trebalo osigurati odgovarajuće mehanizme zaštite osoba kojima prijeti mogućnost gubitka krova nad glavom, ali uz odgovarajuću, uravnoteženu zaštitu vjerovnikove tražbine. Ipak, u ovom će radu naglasak biti na pitanju zaštite prava na dom dužnika u parnici, odnosno ovršenika u ovršnom postupku te mehanizmima koji im stoje na raspolaganju da bi tu zaštitu mogli i ostvariti. U komparativnim sustavima razvio se niz modela kojima se pokušalo ublažiti posljedice gubitka jedine nekretnine. Pojedine su europske države suočene s problemom sve većeg broja deložacija svojih građana iz njihovih domova zbog nemogućnosti otplate dugova ponudile različite modele za rješavanje navedenog pitanja.3 Na njihova je rješenja utjecao i razvoj zaštite ljudskih prava, ponajviše prava na dom razvijen u praksi Europskog suda za ljudska prava