Izvanredna stanja predstavljaju one specifične situacije u kojima je ustavnopravni poredak, nastupom određene iznimno opasne i ozbiljne prijetnje, suočen s potrebom da, u cilju vlastitog očuvanja, poduzme mjere koje se najčešće odnose na odgovarajuću kriznu alokaciju ovlasti te primjenu određenih mjera ograničenja temeljnih ljudskih prava i sloboda. Većina suvremenih demokratskih zemalja tako poznaje problem izvanrednih privremenih okolnosti te za takve prilike predviđa izvanrednu koncentraciju vlasti. Određene teške situacije u kojima se može naći svaka država najčešće zahtijevaju iznimna i veoma ozbiljna ograničenja ustavom zajamčenih sloboda i prava. Rat i neposredna opasnost od rata, pobune i ustanci, terorizam, neredi, ekonomske depresije, velike prirodne katastrofe poput potresa i poplava samo su neki od uzroka koji mogu dovesti do modifikacije načela zakonitosti i primjene pravila o iznimnim stanjima, odnosno stanjima nužde. Upletanje izvršnih tijela u zakonodavnu funkciju jedan je od instituta koji se najčešće primjenjuje u stanjima nužde i kao takav dovodi do poremećaja nadležnosti između izvršne i zakonodavne grane vlasti. Najčešći instrument kojim izvršna vlast u takvim stanjima djeluje su uredbe iz nužde čija je funkcija detaljno objašnjena u radu. Obrazložene su i pravno teorijske koncepcije o izvanrednim stanjima (njemačka teorija o državnom pravu nužde, anglosaksonska teorija intra vires i francuska teorija iznimnih stanja) koje su uvelike utjecale na modernu europsko-ustavnu pravnu doktrinu. U radu je detaljno analizirano hrvatsko ustavnopravno uređenje iznimnih stanja uspoređujući sadašnji Ustav RH i onaj iz 1990. godine kao i praksa Ustavnog suda RH koja se odnosi na istu materiju. Napravljen je i pregled uredbodavne prakse Predsjednika RH od 1991. do 1996. godine i upozoreno na brojne formalne i materijalne propuste i odstupanja od Predsjednikovih ustavnih ovlaštenja.