Plemenita općina turopoljska ili plemenita općina Turopolje reziduum je starog oblika organizacije života Hrvata kakvu poznajemo iz ranih početaka srednjeg vijeka, odnosno od dolaska Hrvata na ove prostore. Kao i u većini drugih zajednica toga doba i razine razvoja, vladale su silnice običajnog prava koje su brusile ispravnost svoje primjene na višestoljetnim navikama i stilu života Turopoljaca. Tek od 1225. g. i začetka plemenite općine turopoljske počinje povijest pisanih pravnih izvora Turopolja koje možemo pratiti kroz razvoj turopoljskog statuta. Običajno te potom i pisano pravo u pogledu nasljednog prava uređuje neke specifične pravne institute Turopolja, među kojima valja izdvojiti pobraćenje, praefectio i djevojačku četvrtinu. Izloženi zaključci o osnovnim obilježjima nasljednog prava Turopolja u srednjem vijeku pokazuju nam njegove osnovne smjernice, a to su homogenost plemenske zajednice koja u području nasljednog prava postoji kao svojevrsna proširena obitelj. U nedostatku bližih rođaka, nasljeđuje čitava zajednica koja onda snagom svih članova odlučuje o daljnjoj sudbini ostavine. Zajednica je ostavitelju još za života dala i mogućnost da takav razvoj situacije mortis causa izbjegne još za svoga života kroz institut adopcije, tj.pobraćenja. Što se tiče položaja žena u srednjovjekovnoj zajednici Turopoljaca, bez nekog lažnog idealizma možemo konstatirati da je bio težak, lošiji od položaja muškaraca, no opet bolji od položaja žena u primjerice Ugarskoj. To se najbolje vidi upravo po nasljednopravnim odredbama. Dok je u Ugarskoj žena nasljeđivala samo ako nije bilo muških zakonitih nasljednika, u iznosu četvrtine dok bi ostatak zemlje bio vraćen kralju, Turopoljci su redovito svojim kćerima ostavljali četvrtinu zemlje, doduše u kasnijim razdobljima uglavnom isplaćivane putem novca ili pokretnina. Stoga možemo zaključiti da, iako Turopolje ima zaista posebnu i jedinstvenu povijest, njegov pravni sustav ipak nije u potpunosti poseban, poznaju ga u sličnim formama i drugi narodi toga doba, a opet je dovoljno različit od ugarskog, i s današnjeg aspekta čak i demokratičniji i „pravedniji“, da bi bio predmet interesa pravnog istraživanja.