Tranzicijske zemlje provodile su kroz dugogodišnje tranzicijsko razdoblje opsežne upravne reforme, s ciljem modernizacije državne uprave i javne uprave u cjelini te ostvarenja željenog cilja, pristupanja Europskoj uniji. Tranzicijske zemlje doista su specifične, kako kulturološki, tradicijski i povijesno, tako i u provođenju reformskih procesa, te su stoga zahtjevne za analizu. Prvotno je, nakon pada komunizma i pretvorbe iz socijalističkog u kapitalističko društveno uređenje, bilo potrebno provesti organizacijske reforme, odnosno reorganizirati i ponovno strukturirati državnu upravu kako bi ona organizacijski optimalno funkcionirala i bila sposobna primjenjivati i provoditi sve složenije javne politike i zadaće koje su pred nju postavljene. Tek nakon provođenja takvih reformi, tranzicijske su zemlje mogle u svoje upravne sustave u različitoj mjeri i opsegu postepeno ugrađivati načela i metode doktrine novog javnog menadžmenta, kao što su upravljanje izvršenjem, mjerenje izvršenja, upravljanje kvalitetom (primjena ISO standarda, Total Quality Management-a, SWOT analiza, benchmarking), uvođenje 3E načela u upravno djelovanje (efikasnost, efektivnost, ekonomičnost), racionalizacija sustava, outsourcing, uvođenje elemenata javno-privatnog partnerstva itd. Posebno je velik izazov za tranzicijske zemlje predstavljalo njihovo pristupanje Europskoj uniji. Tako su ponajprije zemlje srednje i istočne Europe, u koje se ubrajaju Mađarska, Poljska, Češka, Slovačka, Litva, Latvija, Estonija i Slovenija, uspješno, nakon zahtjevnog reformskog putovanja koje je trajalo desetljeće i pol, pristupile Europskoj uniji 1. svibnja 2004. godine. Nakon njih, Uniji su 1. siječnja 2007. godine pristupile Rumunjska i Bugarska, dok je Hrvatska to učinila 1. srpnja 2013. godine. Njihovo reformsko putovanje tada ne prestaje, već se odvija neprekidno do danas. Među tranzicijskim zemljama potrebno je posebno istaknuti zemlje Višegradske skupine, kojoj pripadaju Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka, i to kao predvodnice ekonomskog i društvenog napretka te provođenja značajnih upravnih reformi. S obzirom na činjenicu da su zemlje Višegradske skupine tijekom čitavog tranzicijskog perioda provodile opsežne i slojevite upravne reforme, nije bilo jednostavno iz velikog opusa njihovih postignuća izabrati ona najbitnija i najmjerodavnija za komparativni prikaz koji je rad zahtijevao te sam pokušala izdvojiti upravo ona najznačajnija. Hrvatska je također na dobrom putu, uz postojanje značajnog prostora za napredak, a od naprednijih od nas možemo puno naučiti i stečeno znanje primjenjivati za daljnje reformske uspjehe.