Služnosti su u pravnoj sistematizaciji dio stvarnih prava koja, uz obvezno i nasljedno pravo, čine imovinsko pravo. Iz toga možemo zaključiti da za služnosti vrijede sva pravila stvarnog prava i da se služnostima uređuju odnosi među ljudima s obzirom na stvari. Daljnjom analizom uočavamo da služnosti u podjeli stvarnih prava spadaju u stvarna prava na tuđoj stvari (iura in re aliena). Pojam služnosti kroz razvoj rimskog prava se mijenjao i prvotno je imao uže značenje koje je kasnije tijekom VI. stoljeća Justinijan zantno proširio. Justinijan je ustanovio i podjelu služnosti, koju koristimo i danas, na stvarne i osobne. Stvarne služnosti ograničavaju pravo vlasništva u korist zemljišta ili negovog vlasnika, a osobne u korist određene osobe. Već u rimskom pravu postojala su opća načela služnosti koja su vrijedila za sve oblike, ali iz prikaza vrsta služnosti vidimo da su postojala i posebna pravila za određene grupe služnosti te za pojedine služnosti. To dovodi do toga da se različite služnosti stječu, štite i prestaju na različite načine. Iz usporedbe s hrvatskim pravnim poretkom, uočavamo da opća načela služnosti, podjele i vrste služnosti, kakve postoje u današnjem pozitivnom hrvatskom pravu, svoj uzor imaju u služnostima rimskog prava. (Ištuk, I., Služnosti u rimskom pravu, Zagreb, 2017.)