U ovom radu se prikazuje razvoj Hrvatske lokalne samouprave od 1945. – 1990. i taj period obuhvaća socijalistički ustroj države te razvoj od 1990. – danas, a taj period je započeo prvim višestranačkim demokratskim izborima i osamostaljenjem Hrvatske. U drugom poglavlju analizira se pojam lokalne zajednice i njegovi elementi. Prvotna shvaćanja pojma su elementi kao što su prostor, ljudi, potrebe, djelatnosti, a nakon toga lokalna zajednica se promatra kao društvena cjelina kojom se zadovoljavaju sve potrebe ljudi u okviru lokalne jedinice. U poglavlju „ Teritorijalni ustroj i razvoj lokalne samouprave “ obrađuje se veličina lokalnih jedinica te njihova brojnost stanovništvom. Zakonski okvir koji je predstavljao teritorijalne reforme koje su imale za cilj postići optimalni omjer veličine kako bi lokalne sredine mogle zadovoljiti potrebe stanovništva ostvarujući načela autonomije, financijske samodostatnosti, ekonomski razvoj te smanjiti ovisnost o središnjim državnim organima. Predstavnička, izvršna i upravna tijela predmet su sljedećih poglavlja gdje je obrađen njihov međusobni odnos, njihove ovlasti, dužnosti, odgovornosti i prava te zakoni i propisi koji ih definiraju i koje ta tijela provode i utvrđuju. Oba razdoblja protežu se od izrazito centralno uređenih političkih sustava do relativno decentraliziranih sustava koje prati vertikalna dioba vlasti osigurane autonomije na nižim razinama. Javni poslovi u oba razdoblja bili su pretežito u dijelokrugu državnih organa, da bi s vremenom postali poslovi koje obavljaju tijela jedinica lokalne samouprave. Nadzor nad lokalnim jedinicama omogučavao je političku kontrolu cjelokupnog sustava te obračun s neistomišljenicima. Jačanjem zakonskog okvira, razvijanjem političke kulture i participacijom građana u vođenju politike sam nadzor nad lokalnom samoupravom svodi se na nadzor ustavnosti i zakonitosti postupanja njezinih tijela. U zadnjem poglavlju prikazan je način financiranja lokalnih i područnih ( regionalnih ) jedinica.