Ekonomski rast je vrlo složena tematika i ima više dimenzija. Činjenica je da je upravo u 20. stoljeću došlo do velikih stopa ekonomskog rasta. Usporedno s povećanim stopama ekonomskog rasta došlo je do snažnog tehnološkog razvoja koji bez prestanka traje do današnjih dana iako se područja na kojima je razvoj aktualan kroz godine mijenjaju. Promatrajući događanja u proteklih nekoliko desetljeća možemo uvidjeti da su samo nova tehnološka postignuća omogućavala snažniji ekonomski rast u visoko razvijenim zemljama te da akumulacija kapitala sama po sebi nije dovoljna da bi se održale stope ekonomskog rasta, čak ni na vrlo niskim razinama. S društvenim i ekonomskim promjenama koje su nastupile u 20. stoljeću, posljedično se povećala i složenost ekonomskih procesa u cjelini. Nakon dva svjetska rata i lančanog niza ekonomskih depresija nastalih u razvijenim zemljama svijeta 30-ih godina 20. stoljeća postalo je jasno da je koordinirano djelovanje različitih zemalja na političkom i ekonomskom planu nužno kako bi se u budućnosti osigurala veća stabilnost, kvalitetniji ekonomski rast i povećana solidarnost. Neovisno o tome, svijet i dalje prolazi kroz razne ekonomske, političke i humanitarne krize što govori da djelovanje međunarodnih institucija kako političkih tako i ekonomskih nije savršeno i podložno je često opravdanoj kritici. Međutim, iz priloženih činjenica napisanih u radu vidljivo je da pozitivni efekti djelovanja međunarodnih financijskih institucija postoje i da u velikoj mjeri učinkovitost njihovih mjera ovisi i o sposobnosti nacionalnih vlada zemalja korisnika proizvoda i usluga da iste uspješno i adekvatno provedu. Takve primjere bolje ili lošije iskorištenosti sredstava međunarodnih institucija imamo i u Republici Hrvatskoj. Kada radimo osvrt na Republiku Hrvatsku moramo biti svjesni preizražene cikličnosti ekonomskog rasta, što je ostavilo trajne posljedice na hrvatsku ekonomiju i društvo u cjelini. Ekonomski rast koji se temelji na povećanju državne potrošnje i financiranju velikih infrastrukturnih projekata javnim sredstvima koji najčešće nisu adekvatno doprinijeli razvoju hrvatske ekonomije ostavlja za sobom velike posljedice. Realizacija takvih projekata zahtijeva prethodno postojanje adekvatne proizvodne snage realnog sektora na razini iskoristivosti izgrađene infrastrukture. Ukoliko razina proizvodne snage realnog sektora u sadašnjosti nije na adekvatnoj razini, tada učinak izgradnje infrastrukture ne može biti na zadovoljavajućoj razini, već predstavlja veliki trošak za državu i njezine porezne obveznike. Ključno je potaknuti razvoj i samostalnost realnog sektora kako bi se poboljšao učinak izgrađene infrastrukture što bi posljedično omogućilo obnovu i daljnji razvoj iste. Sukladno tome nameće se logički zaključak da jedino porezno rasterećenje i stvaranje poticajne poduzetničke klime može osigurati održiv ekonomski rast u Republici Hrvatskoj. Kao primjer u prilog toj tezi govori činjenica da izgradnja infrastrukture poput vrlo dobre mreže autocesta nije postigla adekvatan ekonomski učinak pa su shodno tome iste danas samostalno financijski neodržive. Smatram da je djelovanje financijskih institucija nužno i korisno, ali pretpostavka uspjehu njihovih mjera je učinkovitost javnog sektora i postojanje kvalitetnih ekonomskih politika zemalja koje koriste proizvode i usluge navedenih institucija.