| Abstract | Riječ „autizam“ dolazi od grčke riječi „autos“ koja znači „ja“. Izraz opisuje uvjete u kojima osoba nema socijalne interakcije, odnosno izolira se. U prvom redu je to poremećaj socijalizacije i komunikacije. Prvi koji su uveli riječi autizam i došli do zaključka što je to zapravo autizam su dr. Leo Kanner 1943. i dr. Hans Asperger 1944. godine. Zahvaljujući njima, autističnom osobom smatra se osoba koja ima poteškoće na područjima komunikacije, ponašanja i socijalne interakcije.
Praktičnim radom u dječjem vrtiću teoriju smo željeli pretvoriti u praksu, postavljajući zadatke koji su prilagođeni autistima. Bilježili smo i dokumentirali zatečeno stanje te stanje nakon provedbe programa. Program se svodio na razvoj verbalne i neverbalne komunikacije, razvijanje vizualnih funkcija, zatim socijalne interakcije te sprečavanje neželjenog ponašanja. Do rezultata smo došli individualnim radom s dječakom autistom, razgovorom s odgojiteljicom te s njegovim prijateljima u vrtiću. Ispočetka je odbijao surađivati, ali s vremenom nam je omogućio da dođemo do određenih rezultata. Stoga smo zaključili da autistima treba više vremena nego ostalima da se „otvore“ prema novoj, nepoznatoj osobi i da s njome stupe u kontakt. Djeca s autizmom imaju poteškoća s neverbalnom komunikacijom. Mogu izbjegavati kontakt očima. Ona nisu usmjerena na privlačenje pažnje na određene stvari i ne dijele interese s drugima. Imaju poteškoće u imitiranju glasova i gesta, kao i u određivanju značenja tih glasova i gesta. Kod djece u autističnom spektru izostaje imitacija u razvoju. Budući da je imitacija jedan od osnovnih procesa učenja kod djece, važno je djecu u autističnom spektru naučiti imitirati. Ovaj proces učenja imitacije je potrebno učiniti djeci zabavnim, potrebno je motivirati dijete da bi učilo imitirati pokrete i igru. Najintenzivniji razvoj govora i jezika obuhvaća prve tri godine života i odvija se po predvidivim fazama. Dijete prolazi faze od prvoga krika, glasanja do voljnog sudjelovanja u razgovoru u kojem izražava svoje misli, osjećaje, stavove i potrebe. |
| Abstract (english) | The term autism comes from the Greek word autos meaning I. The term itself denominates conditions under which a person does not have any social interaction or, in other words, isolates itself to be alone. It is primarily a socialization and communication disorder. The word autism was first introduced by dr. Leo Kanner in 1943 and dr. Hans Asperger in 1944. They were the first to explain the term itself and because of them an autistic person today is considered to be a person with difficulties in communication, behaviour and social interactions.
Our intention was to turn theory into practice through kindergarten activities by setting autism-adjusted tasks. We noted and documented the present state and the state after the programme was completed. The programme itself was based on the development of verbal and non-verbal communication, visual functions, social interactions and the elimination of unwanted behaviour. We have reached positive results through individual work with an autistic boy, consultation with his teacher and his kindergarten friends. At first, the boy rejected any cooperation, though with time, he let us reach some results. Therefore, it has been concluded that autistic persons need more time to start communication and to open up to a new, previously unknown person.
Autistic children have difficulties in non-verbal communication. They tend to avoid eye contact. Not being focused on attracting attention to certain details, they do not share interests with others. Furthermore, they are unable to immitate voices, gestures as well as determining their meanings. The inability of immitation occurs in the development of children with diagnosed autistic stages. Therefore, it is necessary, with motivating children, to make the learning of immitation interesting so that they can learn how to immitate movements and play. The most intense period of speech and language development occurs in the first three years of a child's life in anticipated phases. The child goes through phrases from the first scream and vocalisation to conscious participation in conversation in which the child expresses his or her thoughts, feelings, attitudes and needs. |
