I nakon ulaska u EU život u Hrvatskoj nije se bitno promijenio. Hrvatska i dalje bilježi visoku stopu nezaposlenosti u europskom kontekstu, rekordno nizak angažman radne snage praćen visokim postocima tzv. sive ekonomije ili rada na crno, visoku nezaposlenost mladih, blaga recesija, te vrlo visoka regionalna nejednakost u pogledu nezaposlenosti. Hrvatska je ušla u razdoblju svjetske ekonomske krize, te ulaskom u Uniju nije se smanjila nezaposlenost. Veliki gubitak zaposlenosti uzrokovali su tranzicijski šok, ratna razaranja hrvatskog gospodarstva, tranzicija s netransparentnom privatizacijom i recesijska kretanja. U Hrvatskoj postoji određen broj ljudi kojima su ugrožena njihova socijalna prava na način da im se ne isplaćuju plaće redovito, ili nisu uplaćivani doprinosi u fondove mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, dok oni koji su zaposleni rade za minimalnu plaću koja se nalazi na granici siromaštva. Najugroženije skupine društva su mladi bez radnog iskustva, prema podacima Eurostata za 2014. godinu Hrvatska je bila na trećem mjestu po nezaposlenosti i nezaposlenosti mladih u Europskoj uniji. Po nezaposlenosti mladi ispred Hrvatske su se našle Grčka i Španjolska. EU podupire države članice u pronalaženju adekvatnih obrazovanih i politika zapošljavanja za mlade. Pristupanjem u EU Hrvatskoj su postali dostupni Europski strukturni i investicijski fondovi u okviru kojih se Hrvatska snažno zalaže za pridonošenje ciljevima strategije Europa 2020 ulaganjem u pametan, održiv i uključiv rast. Radni kontigent se smanjuje pojačanim iseljavanjem građana RH u inozemstvo, što dugoročno ostavlja posljedice na mirovinski sustav i dovodi u pitanje čak i opstojnost države. U Hrvatskoj je broj visokokvalificiranih emigranata viši od broja niskokvalificiranih te postoji opasnost za pojačan “odljev mozgova“ u određenim zanimanjima. Sloboda kretanja radnika otvara mogućnost zapošljavanja ne samo za visoko već i za niskokvalificirane radnike koji su potrebni sektorima starih država članica kao što su poljoprivreda i socijalna skrb. Bez obzira na ograničenja koje su neke članice zadržale, hrvatski građani mogu se kao i prijašnjih godina zaposliti u državama članicama u skladu s odobrenim kvotama radnih dozvola. U radu se analiziraju osnovni trendovi na tržištu rada EU i RH, te se upozorava na temeljne učinke Europske strategije zapošljavanja radi smanjivanja udjela strukturne nezaposlenosti. Jedan od osnovnih načina smanjivanja toga udjela je primjena politika zapošljavanja, što se posebno istražuje. Rezultati istraživanja pokazuju kako se u posljednjih dvadesetak godina u starim članicama EU izdaci za politike zapošljavanja pretežito usmjeravaju na obučavanje i usavršavanje u okviru aktivnih mjera, dok su u Hrvatskoj one još uvijek usmjerene na pasivne mjere. Slaba značajnost aktivne politike u Hrvatskoj ogleda se u relativnom malom obuhvatu nezaposlenosti i niskim financijskim izdatcima namijenjenih financiranju programa aktivne politike zapošljavanja u usporedbi s europskim zemljama. Zbog toga sve se više sredstava izdvaja za financiranje pasivnih programa što rezultira nižom aktivnošću i odlaska u sivu ekonomiju nezaposlenih. Treba puno pažnje i resursa uložiti u razvoj aktivnih programa zapošljavanja jer povećava sudjelovanje u programima kojima se pokušava povećati zaposlenost. Hrvatska ima nefleksibilno tržište rada koje teško i sporo reagira na promjene, a s druge strane stvara dugotrajnu nezaposlenost, koja jamči socijalnu isključenost. Isto tako jedno od glavnih obilježja hrvatskog tržišta rada je relativno slaba povezanost između obrazovnog sustava i potreba tržišta rada. U Republici Hrvatskoj razina zaposlenosti i nezaposlenosti cikličkog je karaktera kroz godinu. Zaposlenost tipično raste od veljače do srpnja, a potom se smanjuje od kolovoza do siječnja. U radu je spomenut noviji trend politike zapošljavanja u EU, koji se u Hrvatskoj počeo primijenit ulaskom u EU. Riječ je o konceptu fleksigurnost koji predstavlja istodobno fleksibilan odnos zapošljavanja i socijalnu sigurnost pri traženju novog zaposlenja, jasni i stabilni uređeni radni odnosi, cjeloživotno učenje, aktivne mjere zapošljavanja. Hrvatske politike i regulative zapošljavanja i radnih odnosa samo su formalno, ali i ne stvarno usklađene s politikama i regulativama EU. I nakon ulaska RH u EU područje radnih odnosa i dalje je u značajnoj mjeri u ovlasti nacionalnog zakonodavstva, te poznavanje i razumijevanje EU prava i politika može značajno pridonijeti oblikovanju radnih odnosa. Potrebno je stvoriti povoljniju makroekonomsku klimu, jednostavnije i stabilnije zakonske regulative, te poticati investicije u profitabilne djelatnosti koje neće biti samo uslužnog karaktera, nego će stvarati novu vrijednost koja će se moći iskoristiti za još bolje investicije. Kako bi se sačuvala socijalna sigurnost građana, Hrvatska mora imati jasnu viziju razvojnog puta, ciljeva i izazova koje gospodarska kriza nameće na socijalnu državu i socijalnu politiku. Jedino tako hrvatsko društvo može postići ciljeve modernog, socijalnog odgovornog, sposobnog i otvorenog društva.