Ovaj završni rad proučava određene aspekte u drami Biedermann und die Brandstifter. Ein Lehrstück ohne Lehre (1958) poznatog švicarskog pisca Maxa Frischa, koji je svoju popularnost stekao upravo ovim dramskim djelom, ali i svojim poznatim romanima kao što su Stiller (1954), Homo faber (1957) i Mein Name sei Gantenbein (1964). No, poseban se naglasak stavlja na elemente apsurda i groteske koji u ovom djelu prevladavaju. Stoga je cilj ovoga rada istaknuti takve elemente i razjasniti ih kroz kontekst djela. Rad se sastoji od šest poglavlja i počinje uvodom u kojemu se objašnjava sama tema završnog rada, a također se postavljaju njegovi ciljevi. Na njega se nadovezuje biografija pisca, a potom slijedi teorijski dio o burlesci, njezinom nastanku i karakterstikama. Slijedi kratki prikaz sadržaja djela koji služi kao temelj za bolje upoznavanje srži djela, tomu doprinosi i analiza glavnih i sporednih likova, ali i razjašnjavanje motiva i simbola. Budući da je Frisch u tom razdoblju upoznao Bertolta Brechta, on je ideju za pisanje ovog dramskog djela crpio iz Brechtovog epskog kazališta, ali sama inspiracija za pisanje djela nastala je na temelju političkih događanja kojima je svjedočio prilikom posjeta tadašnjoj Čehoslovačkoj. Drama sadrži velik broj grotesknih i apsurdnih situacija koje su u središtu ovoga rada, a koje su uglavnom povezane s glavnim likom Gottliebom Biedermannom, čiji problemi nastaju kada mu u kuću ulaze palikuće koje na licu mjesta pripremaju plan i sredstva za podmetanje požara, no on zatvara oči pred očitom nevoljom i ne prihvaća istinu koja mu je mogla na vrijeme spasiti život. Kroz provedenu analizu može se utvrditi da djelo zapravo predstavlja kritiku društva koje isto tako zatvara oči pred Hitlerovim režimom te mu se priklanja jer misli da nije u mogućnosti napraviti veće promjene. Rad završava poglavljem u kojemu se iznose najvažnije značajke ove drame te zaključci dobiveni analizom.