Ovaj završni rad govori o uličnoj umjetnosti koja se u posljednjih nekoliko desetljeća istakla kao popularna vrsta umjetnosti koja nastaje u javnom prostoru. Možemo je promatrati kao način izražavanja koji umjetnicima omogućuje da se predstave najširoj mogućoj publici i da na nju djeluju specifičnim sadržajem svojih poruka. Isto tako, uličnu umjetnost možemo gledati i kao oblik vandalizma. Ipak, ulična umjetnost nije samo jedan među mnogim načinima samoizražavanja, već poseban oblik komunikacije koji se događa u svakodnevnom urbanom okruženju i čija je poruka dostupna svima i u svakom trenutku. Time se ulična umjetnost suprotstavlja konvencionalnim oblicima umjetnosti prezentiranima kroz muzeje i galerije. Preuzimajući neke tehnike tradicionalne likovne umjetnosti i novih medija, ulični umjetnici eksperimentiraju tim tehnikama nastojeći pronaći nove načine enkodiranja i prenošenja poruke do krajnjeg promatrača. Osim estetske svrhe, ulična umjetnost ima i onu praktičnu, a to je utjecaj na promatrača i aktivno sudjelovanje u društvenom dijalogu. Cilj je ovog rada, na primjerima nekih poznatih uličnih umjetnika, kako inozemnih tako i domaćih, pokazati zašto uličnu umjetnost možemo smatrati vrstom političkog aktivizma i posebnim oblikom komunikacije.