Amiotrofična lateralna skleroza (ALS) je fatalna neurodegenerativna bolest koja dovodi do smrti motoričkih neurona u mozgu i leđnoj moždini. Prve mutacije optineurina pronađene su u pacijenata oboljelih od ALS-a 2010. godine. Prvotne biokemijske analize u staničnim linijama pokazale su da trunkacija ili mutacija ubikvitin vežuće regije optineurina dovodi do pojačane aktivacije puta nuklearnog čimbenika κB (NF-κB). Pretjerana NF-κB aktivacija te posljedična upala mogu dovesti do neuralne stanične smrti. Međutim, nekoliko studija napravljenih na primarnim stanicama urođene imunosti izoliranih iz modela deficijencije ili insuficijencije optineurina nisu mogle reproducirati rezultate dobivene na staničnim linijama. U svrhu ispitivanja tih kontradikcija, odlučili smo inducirati NF-κB aktivaciju s paklitakselom [agoinst receptora sličnom Toll-u (TLR4)] i tunikamicinom [izaziva stres endoplazmatskog retikuluma (ER)] kako bismo ispitali hoće li optineurin djelovati kao negativan regulator. Navedeni stimulusi mogu imitirati stresore kojem su stanice središnjeg živčanog sustava izložene prilikom procesa neurodegeneracije. U ovom istraživanju koristili smo migroglijalne (BV2) i neuronalne (N2A) stanične linije divljeg tipa (eng. wild-type, WT) i optineurin deficijentne (eng. knock-out, KO). BV2 KO stanice su pokazale smanjenu fosforilaciju p65 aktivaciju i sekreciju TNF-α, no jaču razgradnju inhibitora κB-α (IκB-α) nakon tretmana s paklitakselom. U N2A KO stanicama tretman paklitakselom rezultirao je blago pojačanom NF-κB aktivacijom što je zabilježeno fosforilacijom p65. BV2 KO stanice tretirane s tunikamicinom su pokazale jaču razgradnju IκB-α i smanjenu fosforilaciju p65, no razlika u izlučivanju TNF-α nije zabilježena. N2A KO stanice pokazale su tendenciju blago pojačane NF-κB aktivacije nakon tretmana tunikamicinom što je praćeno fosforilacijom p65. Rezultati dobiveni na N2A stanicama se slažu s prethodnim studijama provedenim na neuronalnim staničnim linijama. Međutim, rezultati dobiveni na BV2 stanicama se ne slažu s onim dobivenim na primarnoj mikrogliji. Uzimajući sve rezultate u obzir, predlažemo da optineurin ima stanično-specifični, te da ima potencijalnu ulogu kao negativan regulator NF-κB aktivacije u BV2 i N2A stanicama. Moralo bi se uzeti u obzir kako su ovi rezultati dobiveni iz staničnih linija te bi se pritom trebali koristiti kao preliminarna informacija za buduće studije koje bi se provele na primarnim stanicama ili u in vivo modelima.