Polazno pitanje ovog rada bilo je koje tranzicijske zemlje pokazuju najvišu razinu konvergencije, a koje najnižu te koji su razlozi u različitim brzinama konvergencije. Sveukupno gledano tranzicijske zemlje konvergiraju starim zemljama članicama, ali je brzina konvergencije relativno mala i taj proces moramo sagledavati dugoročno. Na primjeru BDP-a po stanovniku i dohotka vidjeli smo da je stopa rasta za tranzicijske zemlje veća, ali su apsolutni iznosi i dalje znatno niži nego u starijim zemljama članicama Europske Unije. Uočavamo da su kriteriji koji sugeriraju višu kvalitetu života i dalje viši u starim članicama EU u usporedbi s novim članicama. Također u gotovo svim pojedinačnim analizama izdvajaju se iste tranzicijske zemlje kao one koje uspješnije konvergiraju od ostalih. Zemlje koje su u promatranom razdoblju pokazale da konvergiraju razvijenijim zemljama su Češka, Estonija, Litva, Latvija, Slovačka, Malta i Poljska. Bugarska i Rumunjska iako pokazuju konvergentna kretanja i dalje su uglavnom na začelju prema makroekonomskim pokazateljima.Zemlje na koje treba obratiti pažnju radi opasnosti od divergencije među tranzicijskim zemljama su Hrvatska i Cipar.