U doba kada su Europom harali Vikinzi, Saraceni i Mađari, kroz 9. i 10.st., upotrijebiti oružje za obranu kršćanstva smatralo se opravdanom, ali i svetom i obaveznom mjerom. Uvodile su se liturgije, crkveni obredi i blagoslov oružja, a na oltarima se sve više prostora ostavljalo za štovanje svetaca ratnika. Neki pape, poput Ivana VIII., dijelili su odrješenje baš svih grijeha onima koji su u svakom trenutku bili spremni riskirati svoje živote kako bi krenuli u rat protiv Saracena koji su prijetili samom Rimu, ali i Kristovom grobu u Jeruzalemu. Križarski ratovi čak i danas imaju privlačnu snagu i teško je ostati ravnodušan prema njihovoj povijesti. Križarske vojne pokretane su u znak podrške nečemu što se držalo najplemenitijim i u isto vrijeme najbeščasnijim izrazom ljudskoga duha i zato su jedni iz njih stoljećima crpili nadahnuće, dok su ih drugi smatrali upozorenjem dokle seže ljudska izopačenost. Ovaj završni rad sadržava nekoliko poglavlja u kojima će biti prikazano i objašnjeno što su to križarski ratovi, za koga i protiv koga su vođeni, tko su bili križari, jesu li oni bili opravdani i kako dolazi do ideje za pokretanjem križarske vojne. Papa Urban II. poziva na oslobađanje Kristova groba i Svete zemlje. Time započinje križarski rat. Biti će prikazane najznačajnije osobe i najvažnije križarske vojne koje su obilježile prvi križarski rat.