Provodni element u romanima trilogije Ivana Aralice – Putu bez sna, Dušama robova i Graditelju svratišta - je ugrožen život porodice Grabovac koja se želi vratiti na kućno ognjište u rodnu Ramu, no veliku prepreku predstavlja mučna povijesna situacija u kojem se na sve ljudske i nadljudske načine pokušava izvući živa glava, no i iznaći smisao daljnje borbe za vlastiti, no i tuđi život. Put bez sna, iako takvog naslova, donosi vjeru u kolektiv koja uz vođu Pavla Vučkovića pokušava preživjeti u vrtlogu političkih silnica, dok Duše robova govore o toleranciji i humanosti građenu na povjerenju između Matije Grabovca i Mesuda Zunića, robova povijesti čija je duša ostala netaknuta. Posljednji roman, s glavnim likom inženjerom Jakovom Grabovcem, veliča vještinu graditeljstva i ostavljanje traga u vremenu i prostoru za sljedeće naraštaje. Iako sputani okovima povijesnog trenutka i nehumane vlasti, uvjerljivi i realistično prikazani likovi udružuju se i pokušavaju zadržati svoju ljudskost. Budući da Aralica svojom književnošću želi prenijeti etičke poruke i ukazati na više vrijednosti, sve se podređuje tome cilju – vrsta pripovjedača, realistični likovi, veliki broj simboličkih digresija, interpoliranje usmene i pisane narodne predaje te pseudoznanstveni zapisi. Iako podređeni tome cilju, navedene novopovijesne elemente Aralica oblikuje savršenim odabirom jezika koji odaje atmosferu vremena u kojem se odvija i patnje morlačkog stanovništva uzrokovane beskrupuloznošću vladara i njihovih sluga.