Cjeloživotno obrazovanje poznat je koncept u uobičajenom razgovoru i diskursima javnih politika. To je oblik samoiniciranog obrazovanja koji je usmjeren na osobni razvoj. Iako ne postoji standardizirana definicija cjeloživotnog učenja, obično se podrazumijeva učenje koje se događa van formalnog instituta. Ipak, ono ne mora biti ograničeno samo na neformalno učenje. Cjeloživotno učenje ima puno šire dimenzije koje nadilaze ekonomske i strukovne aspekte. Glavni ciljevi cjeloživotnog učenja su aktivno građanstvo, socijalna uključenost i prilagodljivost. Globalizacija, dinamični razvoj tehnologija mijenja paradigme učenja i obrazovanja s teško predvidivim utjecajima i posljedicama na buduće načine stjecanja i primjene znanja, vještina i stavova. Takva tržišna situacija zahtjeva promjene na području obrazovanja. Današnje potrebe potvrđuju tezu kako obrazovanje u mladenačkom dobu nije dovoljno. Shvaćeno je da kontinuirano učenje predstavlja ključ uspjeha. Iz te potrebe nastali su programi unapređivanja znanja koje predstavljaju velik korak naprijed za obrazovni sustav. Prednosti takve vrste učenja uviđa sve veći broj zemalja, među kojima i Hrvatska. Iako su sve zemlje Europske Unije uredile zakonske okvire i postavile temelje za izgradnju cjeloživotnog obrazovanja, razina kvalitete i stupanj sudjelovanja varira od zemlje do zemlje posebice u Hrvatskoj. Usporedbom statističkih podataka EU, Hrvatska se nalazi pri samom dnu.