Jedinice intenzivnog liječenja razvile su se zbog nužde zbrinjavanja životno ugroženih bolesnika. Sam početak nastao je u takozvanim „šok sobama“ iz kojih su se s vremenom pod vodstvom liječnika anesteziologa razvile samostalne jedinice intenzivnog liječenja. Intenzivno liječenje obuima čitav niz postupaka koji uključuju konstantan nadzor, monitoring vitalnih znakova, liječenje, postupke reanimacije, održavanja života teško bolesnim i životno ugroženim bolesnicima do pružanja kvalitetne zdravstvene njege. Postoje različiti tipovi jedinica intenzivnog liječenja, a u njima svaki bolesnik ima svoj zdravstveni tim koji brine i skrbi o njemu. Da bi jedince intenzivnog liječenja funkcionirale potreban je timski pristup radu. Točno se zna tko je za šta odgovoran, a komunikacija u takvom timu mora biti višesmjerna. Komunikacija je glavno i osnovno sredstvo za uspostavu dobre suradnje među članovima zdravstvenog tima. Njen osnovni preduvjet je da bi bila uspješna da među članovima zdravstvenog tima komunikacija mora biti dvosmjerna, i svi članovi moraju imati priliku da dobiju pozitivnu ili negativnu povratnu informaciju.