U starom je Rimu način života bio rezultat pojave koju nazivamo mos maiorum (običaji predaka). Običaji predaka su nepisani kodeks iz kojeg su Rimljani izvodili društvene, moralne i vrijednosne norme. Bez obzira na promjene načina života koje su običaje predaka postupno potiskivale, oni su do kraja antike ostali ideal moralno vrijednosnog sustava. Taj sustav dijelio se na one koji se odnose na pojedinca i one koje se odnose na zajednicu. Jedna od osnovnih vrlina među starim Rimljanima bila je pietas (dužnost, religioznost ili religiozno ponašanje, lojalnost, štovanje). U skladu s tim sustavom normativnog ponašanja Rimljani su nastojali lijepo odgajati djecu, kako bi bili model odgoja u budućnosti kroz poštivanje vrlina. Otac je imao ulogu paterfamiliasa te je donosio odluke u ime cijele obitelji. Kćer je tako bila podređena ocu, a kasnije suprugu. Otac je odlučivao o zarukama i braku svoje djece. Djevojčice su se udavale u dobi od dvanaest do četrnaest godina, dok su se dječaci ženili dosta kasnije. Vjenčanje, odnosno brak, se sklapao zbog političkih ili materijalnih razloga. U doba starog Rima, brak je bio cum manu2. Unutar njega su postojale 3 forme: usus, coemptio i confarraetio. Usus je bila najčešće i najjednostavnija forma. Činjenica zajedničkog života u kojem žena provede godinu dana u muževljevoj kući te zasnuje manus muža ili njegovog kućnog starješine. Kasnije se javlja brak i sine manu3. Miraz (dos) je dolazio s mladenkom kako bi mužu bilo olakšano uzdržavanje obitelji. Od mladenke se očekivalo da bude djevica pri stupanju u brak i da se podredi potrebama svoga muža. Glavna zadaća joj je bila podariti djecu, po mogućnosti sinove. Rimljani su vjerovali u sretne ili nesretne datume koje su pažljivo birali i za samu ceremoniju vjenčanja. Vjenčanje je započinjalo ujutro i trajalo je sve dok se na nebu nije pojavila zvijezda Danica. Mladenka je pazila i na svoju vjenčanu odjeću i sve popratno, od frizure do žutih cipela koje je nosila. Mladenkin najvažniji odjevni predmet je bio veo (flammeum) koji joj je prekrivao lice i na neki način je štitio. Mladoženjina odjeća je trebala biti čista i sjajna te je oblačio najbolju odjeću koju je imao. Razvodi nisu bili česti u početku, no kasnije su postali sve češći. Mogući su bili ukoliko je muž to želio. Ponovna udaja je bila moguća i u principatu vrlo česta pojava s razmakom od deset mjeseci od smrti ili razvoda.