Granica Hrvatske i Srbije može se pratiti kroz tri različita područja: granica Baranje i Vojvodine, Slavonije i Vojvodine te granica u Srijemu. Na tri dijela se granica podijelila pri razgraničenju 1945. godine, tj. postojala su tri sporna područja (Baranja, Bačka i Srijem) koja su bila predmet rada Komisije za razgraničenje. Etnička struktura stanovništva bila je odlučujući čimbenik za granicu u Srijemu, dok su se u Baranji proveli etnički, gospodarski, prometni i kulturni principi razgraničenja. Što se tiče Bačke, etnički kriterij, kao u Srijemu i Baranji, nije poštovan zbog određenih viših interesa. Ispostavilo se da je razlog ostanka Bačke u Vojvodini bio ekonomske i prometne prirode pošto taj dio države teži južnom dijelu, Beogradu i Novom Sadu. Gledajući povijesni razvoj hrvatskih granica od 1918. godine kao prekretnice, hrvatski teritorij se mijenjao, odnosno smanjivao. Ulaskom u Kraljevinu SHS, hrvatski istočni teritorij bio je sve do Zemuna. Kako je državni vrh svakih nekoliko godina radio nove upravne podjele, tako se od hrvatskog teritorija otkidao dio po dio. Dolaskom Narodne fronte na vlast, očekivao se povratak oduzetih teritorija, no rješavanjem granice 1945. Hrvatska je izgubila velik dio Srijema, ostavši na manjem zapadnom dijelu. Što se tiče Baranje, ona se 1945. prvi put našla u sklopu Hrvatske zbog ekonomske i prometne gravitacije Osijeku. Imajući u vidu odluke koje je donijela Komisija, treba reći da njezin rad nije nigdje zabilježen, što govori ili o neozbiljnosti Komisije ili o tome da nije bilo bitno išta zabilježiti kada je o svemu odlučivao Politbiro CK KPJ. Poznajući rad KPJ u cjelokupno ratno vrijeme, a i u poslijeratnom razdoblju, o svim važnim odlukama je odlučivao vrlo uzak krug ljudi, a partijski konspirativni rad prenosio se na sve pore njegova djelovanja i utjecaja. Stoga niti ne treba čuditi Komisijino nedokumentiranje svoga rada s razgraničenjem zbog suprotnosti u proklamiranoj politici bratstva i jedinstva i stanja koje je Komisija zatekla na terenu.