Kao genetski resursi autohtone pasmine su jedan od najvrjednijih i strateški najvažnijih rezervi koje svaka zemlja posjeduje. Buša, istarsko govedo i slavonsko-srijemski podolac, potencijalno su vrijedne pasmine i u budućem razvoju poljoprivredne proizvodnje jer pružaju sigurnost za održivu proizvodnju hrane. Njihovim nestajanjem smanjuje se biološka raznolikost u poljodjelstvu odnosno, ukupna biološka raznolikost ekološkog sustava. Jedinstveno su genetsko naslijeđe stvarano stotinama i tisućama godina te kao takvo u određenoj mjeri neponovljivo. U govedarstvu je relativno mali broj korisnika sa slabom gospodarskom vrijednošću uzgoja i poticaja za uzgoj. Izuzetak je uzgoj Slavonsko-srijemskog podolca, gdje je ostvaren značajan prihod od poticaja po korisniku. Glavni motiv držanja izvorni pasmina je tradicija i relativno jednostavna tehnologija, te mali troškovi uzgoja. Kako se, nažalost, nikada nije pristupilo uzgoju ovog goveda s ciljem poboljšanja tovnih i mliječnih osobina, ova pasmina nije pokazivala osobit značaj, a njezina se vrijednost počela gubiti s dolaskom mehanizacije u poljoprivredi. Slavonsko-srijemski podolac se krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća našao na rubu opstanka. Od 1997. provodi se program sustavne zaštite preostale populacije. Premda je program zaštite pokrenut prije jednog desetljeća, zadržavanje populacije primarno na jednom užem lokalitetu ograničilo je njen rast. Budući da je pogodna za manje intenzivne proizvodne sustave držanja, osmišljavaju se programi i gospodarskog korištenja. Očuvanje pasmine vrlo je važno jer su se upravo autohtona goveda prilagođavala lokalnom podneblju i razvijala otpornost na bolest