Upućivanje radnika, koje nedvojbeno bilježi rast i koji će se trend (na temelju dokaza da je rast upućivanja snažno povezan s rastom BDP-a ) nastaviti, zamišljeno je kao doprinos učinkovitijem raspoređivanju radne snage preko državnih granica. Kao takvo utječe na tržišta rada i država podrijetla i država domaćina, za prvu podrazumijevajući povećanje zaposlenosti (ili smanjenje nezaposlenosti), a za potonju nadomještanje nedostatka (kvalificirane) radne snage. Međutim, upućivanje u državi domaćinu može imati i učinak zamjenjivanja lokalnih radnika s upućenim radnicima. Premda bi takvo zamjenjivanje ovisilo o postojanju prekomjerne ponude radne snage u pojedinim sektorima i zanimanjima, uglavnom bi bilo potaknuto razlikama u cijeni radne snage i konkurentskom prednosti koje isplaćivanje manjih plaća donosi. Plaće se razlikuju između zemalja zbog razlika u troškovima života, produktivnosti, radnoj okolini i na koncu, ukupnoj (ne)ravnoteži između ponude i potražnje za radom. Kao jedan od pravnih instrumenta koji pomažu potpunoj realizaciji jedinstvenog unutarnjeg tržišta EU i jačanja europskog gospodarstva, Direktiva 96/71 i Direktiva 2014/67, više su usmjerene na omogućavanje poštenog tržišnog natjecanja među firmama i ujedno povećanje konkurentnosti tvrtke putem prekograničnog pružanja usluga, osiguravajući samo jednake minimalne plaće, pritom ne pružajući pravni okvir za ostvarivanje prava na izjednačene isplaćene plaće lokalnih i upućenih radnika. Prijedlog o izmjeni Direktive 96/71 zamjenjuje zahtjev da se upućenim radnicima isplaćuje jednaka minimalna plaća s lokalnim radnicima, odredbom da se na njih primjenjuju ista pravila nagrađivanja koja su propisana zakonom ili opće primjenjivim kolektivnim ugovorima u državi domaćinu. Navedeno znači da kada je riječ o plaći odnosno „primicima od rada“, upućeni radnik se mora tretirati podjednako kao i lokalni radnici, uključujući i naknade poput bonusa, naknada ili povećanja plaća prema starosnoj dobi.