U sklopu zaštite ljudskih prava posebno se, između ostalog, izdvojila zaštita žena koje trpe nasilje, kako u obiteljskom tako i u svakodnevnom javnom životu. Više od 200 milijuna djevojčica i žena žrtvom je genitalnog sakaćenja u državama Afrike, Bliskog Istoka i Azije, a žene diljem svijeta objektom su nasilja koje se nad njima provodi iz vjerskih i tradicionalnih razloga i običaja. Također, žene danas trpe fizičko i psihičko nasilje od strane svojih supružnika ili partnera, ali i od strane potpuno nepoznatih osoba. Žene se smatra ljepšim i nježnijim spolom te u svijesti društva postoje određeni standardi prema kojima se one trebaju ponašati, dok se, s druge strane, različita nepoželjna ponašanja prema ženama smatraju normalnima i bezazlenima. Tako se, naime, na žene prvenstveno gleda kroz njihove društveno nametnute uloge, kao majke, kućanice, supruge i domaćice, zanemarujući osobu kao takvu. Ponukane ovim činjenicama i alarmirajućim izvještajima država članica o kršenju temeljnih ljudskih prava žena i nasilju nad ženama, organi Europske unije i Međunarodne zajednice kroz povijest donose niz dokumenata kojima se štite ljudska prava i prava žena. Tako je Vijeće Europe 7. travnja 2011. godine prihvatilo Konvenciju o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji prepoznavajući nasilje nad ženama kao rodno uvjetovano nasilje koje se vrši nad ženama upravo iz razloga što su žene i koje nerazmjerno pogađa žene. Istanbulsku konvenciju potpisalo je svih 28 država članica EU, a stupila je na snagu 01. kolovoza 2014. godine. Republika Hrvatska potpisala je Istanbulsku konvenciju 22. siječnja 2013. godine, ali ju do danas nije ratificirala. Iako RH još uvijek nije ratificirala Istanbulsku konvenciju, sam potpis Konvencije stvara za nju određene obveze zbog činjenice da je u međunarodnom pravu ustaljeno shvaćanje kako i sam potpis nalaže državi da se suzdrži od postupanja koje bi bilo protivno cilju i svrsi međunarodnog ugovora. U tom smislu RH bi trebala primjenjivati nacionalne zakone u duhu odredaba Konvencije. Iako je RH učinila određene pomake u cilju borbe i sprječavanja rodno uvjetovanog nasilja, mišljenja sam da one nisu dostatne te da i dalje postoji niz propusta kako u prekršajnom tako i u kaznenom zakonodavstvu, pa i u postupanju državnih tijela i stručnih osoba zbog čega smatram da bi Hrvatska trebala ratificirati Istanbulsku konvenciju. Takav čin imao bi za posljedicu izravnu obvezu usklađivanja unutarnjeg prava s odredbama Konvencije države kao stranke, a ženama žrtvama rodno uvjetovanog nasilja pružilo bi se snažnije jamstvo zaštite s dodatnim mehanizmima kojima bi se mogle poslužiti za traženje pomoći, potpore i progona počinitelja nasilja.