Tema ovog rada je postupak ocjenjivanja državnih službenika u Hrvatskoj, skrenuvši pozornost na sam razvoj sustava ocjenjivanja koji je bio najznačajniji u vrijeme od 1994. pa sve do 2006. godine, a zatim i sam postupak ocjenjivanja državnih službenika kako ga regulira Zakon o državnim službenicima. Ocjenjivanjem se državne službenike želi potaknuti na što kvalitetnije i učinkovitije obavljanje posla, da svoje radne zadatke izvršavaju s punom pažnjom i odgovornošću, te da se ponašaju u skladu s Etičkim kodeksom, što kasnije utječe na njihovu radnu ocjenu koja se uzima kao mjerilo za napredovanje ili nagrađivanje, tj. kao mjerilo za prestanak državne službe. Osnovni problem leži prvenstveno u njegovim ocjenjivačima koji nemaju svakodnevnog doticaja sa radom službenika, pa se postavlja pitanje koliko se takva ocjena uzima kao mjerodavna? Smatram da je teško izgraditi sustav ocjenjivanja koji bi u cijelosti udovoljio svima i opravdao svoje postojanje. Potrebno je uvesti jasnija i objektivnija mjerila za ocjenu službenika, a uz to poduprijeti i razvoj ljudskih potencijala na svim razinama državne uprave u smislu obrazovanja, osposobljavanja i usavršavanja, kako bi mogli uložiti što više u svoj rad i kako bi se kroz realnu ocjenu i vidjelo koliko uistinu kvalitetnih radnika državna služba ima.