Koncesije su danas u RH na osnovnoj razini uređene Zakonom o koncesijama iz 2012. godine, a specifičnosti ovog pravnog instituta na pojedinim dobrima i uslugama uređene su brojnim zakonima kojima se uređuju pojedina upravna područja, a za pomorsko dobro to je Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (u daljnjem tekstu: ZPDML) iz 2003. godine. ZPDML definira koncesiju kao pravo kojim se dio pomorskog dobra djelomično ili potpuno isključuje iz opće upotrebe i daje na posebnu upotrebu ili gospodarsko korištenje fizičkim i pravnim osobama, sukladno prostornim planovima. Premda se pravni institut koncesije primjenjuje u RH već 26 godina pravno uređenje koncesija na pomorskom dobru nije zadovoljavajuće. Činjenica da tu materiju uređuje ZPDML iz 2003. godine koji nije usklađen niti sa Zakonom o koncesijama iz 2008. godine dovoljno govori sama po sebi. Danas se u praksi na pravni režim koncesija na pomorskom dobru de facto primjenjuju dva zakona (Zakon o koncesijama i ZPDML) koji međusobno nisu usklađeni i kompatibilni. Različita primjena u praksi dvaju zakona dovodi do povrede načela jednakog tretmana gospodarskih subjekata i transparentnosti postupka, a za sudionike tih odnosa predstavlja očitu pravnu nesigurnost te dovodi do nepotrebnih upravnih i sudskih sporova. Razvoj gospodarskih djelatnosti koje se ostvaruju putem koncesije na pomorskom dobru dovodi do tržišne potražnje koja se ne može zadovoljiti zbog pravne nesigurnosti uvjetovane zatečenom situacijom i nedorečenošću postojećeg pravnog uređenja pomorskog dobra. Svjedoci smo dugotrajnog procesa donošenja novog ZPDML-a, a novi zakon do današnjeg dana nije donesen. Misao vodilja prilikom izrade ovog rada bila je ukazati na neusklađenosti i proturječnosti Zakona o koncesijama i ZPDML-a. Općenito za sve građane (pomorsko dobro je opće dobro) i posebno za gospodarstvo takva situacija je neprihvatljiva.