Ugovor o radu je instrument kojim se regulira radni odnos između poslodavca i radnika. Nije samo temelj zasnivanja radnog odnosa, već i izvor prava kojim se uređuje sadržaj radnog odnosa . On je usmjeren na korištenje radne snage i radne sposobnosti radnika od strane poslodavca koji je obvezan isplatiti pravičnu naknadu za odrađeni rad. Prilikom zasnivanja radnog odnosa, strankama je prepušteno da slobodno odluče hoće li radni odnos zasnovati ugovorom o radu na neodređeno ili ugovorom o radu na određeno vrijeme, kao vrsti ugovora s obzirom na vrijeme na koje se sklapaju. Kako se radnici prilikom zasnivanja radnog odnosa nalaze u podređenom položaju, smatra ih se slabijom stranka. Upravo im najbolju zaštitu pruža ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Kako će se postići ta zaštita i kako će se radni odnosi zasnivati, odnosno hoće li to ovisiti o volji ugovornih stranka i/ili samoj pravnoj regulaciji, ovisi od država do država. Iako je ugovor o radu na neodređeno vrijeme u mnogim zakonodavstvima, pa i u zakonodavstvu Republike Hrvatske, propisan kao pravilo, praksa je pokazala da je stvarno stanje u društvu drugačije. Da su upravo ugovori o radu na određeno vrijeme zapravo preuzeli dominantno mjesto u društvu prilikom zasnivanja radnih odnosa iako iz same biti ugovora proizlazi da su oni diktirani samo privremenom nužnošću, koje je vremenski ograničeno. I sam zakonodavac prilikom noveliranja zakona najviše pozornosti usmjerava upravo ugovorima o radu na određeno vrijeme, no međutim do sada nije postignuta dovoljna razina zaštite da navedeni ugovori preuzmu podređenu ulogu. I zbog toga je ugovor o radu jedan je od najzanimljivijih ugovora u našem društvu. Upravo činjenica da u mojoj okolini nitko u posljednjih pet godina nije sklopio ugovor o radu na neodređeno već više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme potaklo me da više obratim pozornost na ovu vrstu ugovora.