Ubrojivost je prvi sastojak krivnje pa biti ubrojiv znači biti sposoban za krivnju. Pretpostavka je prijekora da čovjek posjeduje sposobnost i mogućnost djelovanja u skladu s pravnom normom i samo mu se pod tom pretpostavkom moţe ubrojiti protupravno djelo. Većina suvremenih zakonodavstava pored pojma ubrojivosti poznaje i pojam smanjene ubrojivosti koji je rezultat činjenice da se ubrojivost moţe stupnjevati, tj. spoznaje da izmeĎu ubrojivosti i neubrojivosti postoji niz prijelaznih stanja odreĎenih različitim stupnjem redukcije intelektualnih i voljnih sposobnosti. Hrvatski je zakonodavac u čl. 26. Kaznenog zakona odredio bitno smanjenu ubrojivost kao fakultativnu osnovu za ublaţavanje kazne. Pored toga, u čl. 68. propisano je da se počinitelju koji je kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od jedne godine ili više počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti, pod odreĎenim uvjetima moţe izreći sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja. Prema tome, manji stupanj krivnje zahtjeva i manju kaznu pa je smanjena ubrojivost, i to samo kad je bitna, fakultativna osnova za ublaţavanje kazne. S druge strane, smanjena ubrojivost koja ne doseţe stupanj bitne, moţe se uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne, ali nije osnova za njeno ublaţavanje. U ovom radu analizira se pojam ubrojivosti i njeni stupnjevi – smanjena ubrojivost i bitno smanjena ubrojivost te njihovi kaznenopravni učinci. No, kako bi se mogli objasniti navedeni pojmovi, potrebno je prethodno reći nekoliko riječi o krivnji čiji je jedan od elemenata i ubrojivost te o načelu krivnje prema kojemu se ne smije izreći kazna, ako nije utvrĎena krivnja.