U terapiji djelomične ili potpune bezubosti danas se sve češće koriste dentalni implantati. Procjenjuje se kako je stopa uspjeha takvoga liječenja iznimno velika, no prepoznati su brojni lokalni te sustavni čimbenici rizika koji mogu utjecati na ishod postavljenih implantata. Iako postoje brojne publikacije koje proučavaju rizične čimbenike neuspjeha implantološkog liječenja, i dalje često nema jednoglasnih dokaza o njihovoj vezi i jasno definiranih smjernica. U ovom radu prikupljene su informacije samo za neke od najučestalijih rizičnih čimbenika, s obzirom na to da je njihov mogući broj vrlo velik uz razmjerno slabu istraženost mnogih od njih. Od lokalnih čimbenika rizika loša oralna higijena, pušenje te anamnestički podatci o parodontitisu pokazali su, uz pojedina svojstva samih implantata (duljina, hrapavost, promjer), definitivan utjecaj na uspjeh odnosno neuspjeh implantološke terapije. Utjecaj rezidualnog cementa i periimplantatne keratinizirane mukoze nije u potpunosti razjašnjen i dokazan, stoga su potrebna dodatna istraživanja. Među najčešće proučavane sustavne faktore rizika ubrajamo dijabetes melitus, kardiovaskularne bolesti, Crohnovu bolest, hipotireozu, osteoporozu te onkološke bolesnike zračene u području glave i vrata ili one na kemoterapiji. Sustavne bolesti predstavljaju relativnu kontraindikaciju za terapiju dentalnim implantatima. Ipak, većina publikacija pokazala je kako je stupanj kontrole sustavne bolesti važniji čimbenik za uspjeh terapije dentalnim implantatima nego sama prisutnost bolesti. Kod onkoloških pacijenata potreban je dodatan oprez. S obzirom na velik broj mogućih rizičnih čimbenika, potrebna je individualna procjena rizika za svakog pacijenta te prilagodba plana terapije na temelju otkrivenog, u skladu s recentnom literaturom.