Suvremeni način života u kojem su majka i otac primorani raditi i graditi karijeru dovodi do toga da se većina djece u vrlo ranoj dobi uključuje u predškolsku ustanovu. Veliki je to korak za dijete koje je prvi put odvojeno od roditelja na duži period u novom i nepoznatom okruženju. Osim za dijete, i roditeljima, odluka i polazak djeteta u predškolsku ustanovu stvara jednu vrstu straha i bojazni „Kako će dijete bez mene?“. Obitelj je kritički element u podizanju zdrave, kompetentne djece. Smatram da većina roditelja može ovu funkciju obnašati dovoljno dobro uz podršku snažne šire društvene zajednice. Takva podrška omogućuje neformalne i formalne nadopune obiteljskim odgojnim resursima. Posebnu pozornost, kada govorimo o ranom i predškolskom odgoju i obrazovanju, treba pridati kvalitetnoj suradnji i partnerstvu ustanove i obitelji. Dječji vrtići i obitelj povezani su i ovise jedni o drugim kako bi došli do zajedničkog cilja, a to je sigurno, sretno, samopouzdano dijete (Moriarty i Fine, 2001). Stoga ćemo se u ovom radu baviti problematikom očekivanja i stavova roditelja o predškolskoj ustanovi prije samog polaska djeteta u predškolsku ustanovu. Rezultati kvalitativne analize pokazuju kako su roditeljska očekivanja usmjerena na sigurnost, socijalizaciju i zadovoljstvo djeteta. Vidljivo je kako su roditelji svjesni važnosti suradnje i uključivanja u odgojno-obrazovni rad ustanove. Potrebno je poticati roditelje na što veću suradnju i uključenost kako bi cjelokupni sustav bio što bolje i više usmjeren interesima i navikama svakog djeteta.