Cilj ovog rada bio je potvrditi ili opovrgnuti donedavna razmišljanja da se djeca iz ruralnih sredina više kreću te da samim time imaju i bolja kinantropološka obilježja (morfološka, motorička, funkcionalna). Potreba za kretanjem je u čovjekovoj osnovnoj biti. Naime, dijete se još u maternici kreće u svim smjerovima tako što miče rukama i nogama te se vrlo često žene koje su trudne pita javlja li im se beba. Stoga se može zaključiti da čovjek, a osobito dijete ima instinktivnu potrebu za kretanjem još od začeća te ga se u tome ne smije sputavati nego se potrebu za kretanjem treba zadovoljiti nakon rođenja. Najbolji poticaj za kretanjem je omogućiti djetetu tjelesnu aktivnost. Tjelesnom aktivnošću odgajatelji i roditelji utječu na cjeloviti djetetov razvoj, pa se tako može reći da je ona temeljna aktivnost za rast i razvoj djeteta u ranoj i predškolskoj dobi. Pokret pridonosi razvoju fizičkih, emocionalnih, kognitivnih i motoričkih obilježja. Odgajatelj treba dobro poznavati osobine i sposobnosti djece, imati kvalitetna znanja iz područja kineziologijske edukacijske znanosti kako bi mogao provoditi početna, tranzitivna i finalna praćenja djece kojima se prati njihov razvoj u cilju kvalitetnog postizanja optimalnog rasta i razvoja. Ovaj diplomski rad sadrži teorijski prikaz kinantropoloških obilježja djece predškolske dobi, motoričke sposobnosti i morfološka obilježja. Također osim teorijskog prikaza sadrži i istraživanje provedeno na uzorku 30 djece; urbanih sredina (18) i ruralnih sredina (12), kojima su mjerene motoričke sposobnosti i morfološka obilježja. Analiziravši dobivene podatke vidiljivo je da ne postoji statistička razlika ni u jednoj varijabli između entiteta sa sela i onih iz grada, te možemo zaključiti da se djeca predškolske dobi u području kinantropoloških obilježja ne razlikuju značajno bez obzira da li žive u selu ili u gradu.