Strahovi su sastavni dio dječjeg razvoja. Oni postoje od najranije dobi i mijenjaju se ovisno o stupnju djetetovog razvoja. Odrastanje djeteta prožeto je mnogim doživljajima i iskustvima koji uzrokuju osjećaj nesigurnosti i straha. Najveća pomoć koju roditelji mogu pružiti djetetu je pomoći im da nauče prevladavati strahove. Strah nije loš, on nas upozorava na opasnost i priprema naše tijelo na bijeg ili borbu. Neki stahovi su potpuno prirodni, na primjer strah od divljih životinja ili psa na lancu. U današnje vrijeme neki od tih strahova su suvišni i često smetaju, no osjećaj straha se ne može jednostavno isključiti niti se od njega možemo odviknuti. Zbog toga ne smijemo težiti potiskivanju strahova ili njihovom zaobilaženju jer su oni nezaobilazni dio ljudskog života. Često roditelji prenose svoj strah na dijete. Kada se boravi s djecom bitno je zračiti veseljem i sigurnošću kako bi i sama djeca stekla osjećaj sigurnosti. Neki od znakova po kojima se prepoznaje strah su čvrsto držanje majke za ruku, plač pri rastanku, odbijanje nepoznatih ljudi, problem sa spavanjem, agresivnost, noćno mokrenje, mucanje i slično. Budući da su strahovi važni u svim etapama djetetova života ne smijemo ih zanemarivati. Odrasli trebaju reagirati na sve strahove djece kako bi ona postala sigurna, samouvjerena i sposobna sama savladavati strahove u kasnijoj dobi (Stiefenhofer, 2002).