| Sažetak | Marko Tulije Ciceron je rođen u viteškoj obitelj u Arpinumu 106. god pr. Krista.
Rane godine proveo je dijelom u rodnom mjestu, a dijelom u Rimu gdje je nastavio
obrazovanje započeto u Arpinumu. U tom je razdoblju upoznao svog doživotnog
prijatelja Atika. Tijekom osamdesetih godina pr. Kr. započeo je svoju skromnu vojnu
karijeru služivši pod Pompejem Strabonom, a nakon toga pod Sulom. Međutim, taj dio
karijere nikada nije naglašavao.
Njegov politički cilj bio je obnoviti sjaj stare Republike iz doba Scipiona te
ostvariti jedninstvo među višim slojevima društva – vitezovima i senatorima.
Prvi bitniji slučaj bila je obrana Seksta Roscija od Amerije koji je bio optužen za
ubojstvo svoga oca. Uspio je obraniti Seksta što mu je priskrbilo slavu i osiguralo potporu
javnosti.
U ljeto 76. god. pr. Kr. Ciceron je izabran za funkciju kvestora i dodijeljeno mu
je jedno od dva kvestorstva na Siciliji sa sjedištem u Lilibeju. Boravak na Siciliji iskoristio
je za stvaranje čvrstih veza u provinciji, te se nadao da će savjesnim upravljanjem steći
slavu o kojoj će glas doći sve do Rima. Kada se to, na njegovu žalost, nije dogodilo,
odlučio je da više nikada neće napuštati Rim.
Po povratku sa Sicilije bio je tužitelj Gaja Vera kojega se teretilo za iznudu u
provinciji. To suđenje Ciceronu je moglo donjeti brojne prednosti kao što su osobna
promidžba i prilika da se nađe u ringu s Hortenzijem, tada vodećim rimskim odvjetnikom.
S druge strane, ako bi izgubio slučaj to bi vrlo vjerojatno predstavljalo golem
zastoj u njegovoj karijeri jer je moguće da bi Ver, ako bi bio oslobođen optužbi, bio
izabran za konzula. Nakon što je Ver osuđen, Ciceron je objavio sedam govora koji,
između ostalog, pružaju raspravu o Verovim optužbama. Dužnost edila uspješno je obavljao 68. god. pr. Krista. Za to se vrijeme nastavio
baviti odvjetništvom o čemu svjedoči djelomično sačuvan govor u obranu Marka Fonteja
kojemu se, kao i Veru, sudilo za iznudu.
Pretorsku službu obavljao je 66. god. pr. Kr., a glavna zadaća mu je bila suđenje
u kaznenim parnicama. U tom je razdoblju odažao govor podške zakonu kojim bi se
Pompeju Velikom dale izvanredne ovlasti za rat protiv Mitridada. Takva akcija bila je
popularna među narodom i vitezovima, pa je na taj način zadobio i njihovu podršku.
I u ovo vrijeme se nastavio baviti odvjetništvom. Branio je Aula Kluencija Habita
i tom je prilikom održao govor koji je oslikava njegovo političko stajalište, odnosno
potrebu stvaranja jedinstva među višim slojevima – concordia ordinum.
Za konzula je izabran na izborima 64. god. pr. Kr., a kolega mu je bio Gaj Antonije
Hibrida. Na tim je izborima kandidat bio i Lucije Sergije Katilina koji je, pošto je smatrao
da je konzulstvo njegovo pravo koje mu je oduzeto, skovao urotu. Razotkrivanje te urote
Ciceronu je priskrbilo slavu, ali ga je i kasnije koštalo progonstva jer je bez suđenja dao
pogubiti urotnike. Osim toga, iz ovog razdoblja imamo sačuvan Ciceronov govor kojim
je ustao protiv Rulovog prijedloga o agrarnoj reformi.
Godine nakon konzulstva često se smatraju razdobljem Ciceronovog političkog
neuspjeha. Cijelokupna situacija u Rimu se drastično mijenjala. Cezar, Pompej i Kras su
sklopili savez, nama poznat kao prvi trijumvirat i Ciceron je propustio priliku da im se
pridruži. U Publiju Klodiju Pulheru ranije je stekao smrtnog neprijatelja koji je sada činio
sve kako bi Cicerona riješio političke moći i utjecaja. Na koncu je to i uspio, a Ciceron je
morao, radi ranije navedenog razloga, otići u progonstvo 58. god. pr. Krista. Na poziv
Senata, 57. god. pr. Kr. se trijumfalno vratio u Rim, ali njegova politička moć više nije
mogla dosegnuti prijašnju razinu. Situacija u Rimu u to vrijeme bila je daleko od sređene. Tenzije među Pompejem
i Krasom su sve više rasle, a to se očititovalo u sukobima i fizičkim obračunima
Milonovih ljudi koji su podržavali Pompeja i Klodijevih ljudi koji su podržavali Krasa.
Međutim, na konferenciji u Luki trijumviri su obnovili i učvrstili savez, nakon čega
Ciceronu nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti političku situaciju takvu kakva jest.
Vrijeme političke slobode bilo je gotovo i od sada je Ciceron djelovao u službi trijumvira.
U tim se godinama Ciceron, koliko je bilo moguće, povlačio iz političkog života
kako bi se posvedio literarnim studijama. Pisao je teoretske radove o politici i političkim
uvjerenjima, kao što su De re Publia gdje zarrađuje ideje političkog ustava, De oratore,
kojemu je svrha objasniti koje kvalitete treba posjedovati dobar govornik; također,
započeo je pisanje djela De legibus, u kojemu objašnjava koje zakone treba imati idealna
država.
Nešto političke slobode uspio je vratiti na suđenju ranije spomenutom Milonu koji
je bio osuđen za ubojstvo Ciceronovog smtrnog neprijatelja Klodija. Govor koji je tom
prilikom održao često se smatra njegovim najboljim objavljenim govorom iako nije uspio
obraniti Milona.
Nedugo nakon tog suđenja Ciceron je ponovno morao napustiti Rim jer je na
snagu stupio zakon prema kojemu je trebalo čekati pet godina od obavljanja funkcije u
Rimu do preuzimanja uprave nad provincijom. Kako bi se popunila praznina koja je na
taj način nastala, svi senatori koji do tada nisu upravljali provincijama morali su to učiniti
sada. Dodijeljena mu je Kilikija u koju je otputovao 51. god. pr. Kr. i tamo nije
namjeravao ostati niti dana više nego što je bilo potrebno.
Do njegovog povratka u Rim situacija se ponovno drastično mijenjala. Napetosti
između Cezara i Pompeja su sve više rasle i situacija se činila sve bezizglednijom. Činilo se da je otvoren sukob neizbježan. Za Cicerona je to predstavljalo poserban problem jer
je to značilo da po povratku iz provincije mora otvoreno izabrati stranu za što u tom
trenutku nije bio spreman.
Kada je građanski rat započeo Ciceron još uvijek nije jasno odabrao stranu. Često
je zbog te politike oklijevanja bio kritiziran. Nadgedanje Kampanije, zadatak koji mu je
dodijelio Senat jer još nije bio raspustio svoje legije, dalo mu je još malo vremena prije
odluke kojoj će strani prići. Na koncu je ipak odlučio slijediti svoja dotadašnja uvjerenja
i pridružio se Pompejevoj strani. Ciceronova uloga u građanskom ratu nije bila od
prevelikog značaja, njegova odluka da se pridruži Pompeju donešena je, prema svih
kriterijima, prekasno. Osim toga, odustao je od savezništva s Pompejem, a nakon bitke
kod Farsala odustao je i od sudjelovanja u ratu. Odlučio se vratiti u Rim, ali to nije mogao
učiniti dok nije dobio službeni oprost od Cezara.
Nakon što je dobio oprost vratio se u Rim, ali mogućnosti za slobodno političko
djelovanje bile su gotovo nikakve. U takvoj situaciji odlučio se posvetiti svojim
studijama. Vjerovatno je u to vrijeme završio svoju povijest rimskog govorništva poznatu
pod nazivom De claris oratibus.
Na iznenađenje svih Cezar, pobjednik u ratu, je odlučio provoditi politiku
popustljivosti. To jasno demonstrira činjenica da je podijelio oprost Marcelu,
dotadašnjem velikom neprijatelju. Tom prilikom Ciceron je održao govor kojim slavi
Cezara i njegovu politiku. Nade u uspostavljanje republike ponovno su se rodile.
Međutim, stanje se ubrzo ponovno promijenilo. Cezar je 44. god. pr. Kr. bio ubijen
i na pomolu je bio novi građanski rat. Marko Antonije je Cicerona optužio za sudjelovanje
u uroti protiv Cezara što je nagnalo Cicerona da se brani. U govorima poznatim pod
zajedničkim nazivom Filipike branio je sebe i napadao Marka Antonija kao uzurpatora i
rušitelja Republike. Nije mogao mnogo učiniti jer je Antonije sklopio savez s Lepidom i Oktavijanom poznat kao drugi trijumvirat. U proskripcijama koje su uslijedile stradao je
i Ciceron koji je ubijen 7. prosinca 43. god. pr. Kr., a njegove ruke i glava su, prema
Antonijevom naređenju, izloženi na rostri s koje je on držao vatrene govore protiv
Antonija. |
| Sažetak (engleski) | Marcus Tullius Cicero was born in Arpinum in 106 BC as a member of the
equestrian order. He spent his early years in his hometown but continued his education in
Rome. Prior to the beginning of a modest military career in the eighties BC under Pompey
Strabon and, later on, Sulla, Cicero met his lifelong friend Atticus.
Cicero's political agenda revolved around the restauration of Scipio's old Republic
as well as with the union of the society's higher classes – the senators and the equestrian
order.
He first became known and supported by the public during the defense which he presented
for Sextus Roscius who was trialed for patricide.
When he was thirty years of age, Cicero was appointed quaestorship in one of two
provinces on Sicily, with residence in Lilibeum. He aspired that, through conscientious
government and formation of tight connections, he could became notable even in Rome.
However, when this failed to come true, he vowed never to leave Rome again.
Upon return from Sicily, Cicero prosecuted Gaius Verres for extortion in the
province. The trial was a potential peril for his career as there was a probability that Verres
would become consul if freed of charge. The outcome, however, ended in Cicero's favor
and ensured personal promotion as well as an opportunity to confront Rome's leading
advocate of the time, Hortensius.
After the trial was concluded, Cicero published seven speeches in which he leads
discourse on, among other, Verres charges. In 68 BC Marcus Tullius serves as aedil while continuing his career in legislature.
The continuity of his work as an advocate is testified by a partially preserved speech in
defense of Marcus Fonteius who was, as Verres, trialed for extortion in the province.
Two years later Cicero became a praetor with the main assignment of trialing
criminal litigations. During this appointment, he also advocated for the law which would
ensure special authority to Pompey in the war against Mitridad. As this opinion was
popular among the people and the equestrian order, he acquired their support. Moreover,
he presented defense for Aulus Cluentius Habitus whereas he promoted his viewpoint on
the necessity of concordia ordinum – the union of higher classes.
At the consul elections of 65 BC, Cicero, alongside with Gaius Antonius Hybrida,
acquired the high office. Lucius Sergius Catillina, who also ran for the position, formed
a conspiracy afterwards in order to win the function which he regarded as rightfully his.
The revelation of the conspiracy brought Cicero public approval but had him set for
prosecution as he executed the conspirators without a hearing. One of the documents
preserved from this period is consul's speech against the agrarian reform promoted by
Servillius Rullus.
The years which followed are often viewed as politically decadent for Cicero. The
overall situation in Rome was drastically changing. Caesar, Pompey and Crassus formed
the alliance known as the First Triumvirate and Cicero failed to join in. Publius Clodius
Plucher, an old arch nemesis to Cicero, ventured on to destroy his political power and
influence. The fact that Cicero had to proceed to exile on account of Catillina's conspiracy
helped this cause. Although Marcus Tullius returned to Rome only a year later, he could
not restore his former political grandeur. Tensions and unsettlement grew in Rome. Confrontations and physical violence
between supporters of Pompey led by Milo and those supporting Crassus led by Clodius
became frequent notions of unrest.
At the conference of Luca, Caesar, Pompey and Crassus reestablished and
strengthened their alliance which left Cicero no other choice but to accept the political
situation as it was – all action was under ratification by the triumviri.
Consequently, the renowned orator pulled himself away from the politics as much
as possible and focused on writing discourses on politics and political ideas such as De
Re Publica where he works on ideas of political constitution; De Oratore with purpose
of explaining virtues of a good orator and De legibus in which he enlists legislative
foundations of an ideal state.
During the case in which Milo was prosecuted for the murder of Clodius, Cicero
managed to restore some of his political autonomy. The speech he gave on the occasion
is often regarded as his best published defense even though it did not free Milo of charges.
Not long after the trial, a law was set in motion by which, in order to acquire office
in provinces, officials had to sustain a five year intermission after performing a function
in Rome. Logically, vacancies opened in the provinces and all the administrators which
were not excluded by the law were assigned as administrative governors. Cicero was sent
to Cilicia which he planned to leave as soon as possible.
By the time of his return to Rome, the tensions between Caesar and Pompey
reached the stage where open conflict deemed inevitable. Cicero's position was ungrateful
as he did not feel competent to choose sides. The supervision of Campania which he was
authorized for by the Senate, due to the fact that his legions were not yet disbanded, bought him some more time for the decision although the war had already begun.
Nevertheless, he received criticism on account of his indecisiveness.
In the end, Cicero resolved to follow Pompey and his own political ideas from the
past. Even so, his choice came too late for him to make any valuable contribution to the
confrontation.
During the course of the war, Marcus Tullius renounced Pompey and, after the
battle of Farsala, abandoned the war in general. After he acquired official pardon from
Caesar, he returned to Rome where political liberties did not exist. Therefore, Cicero
focuses on his studies once again and finishes De claris oratibus – a history of Roman
rhetoric.
To a general surprise, Caesar, after winning the war, decided to lead a policy of
tolerance. On the occasion of Caesar’s granting pardon to an old rival, Marcellus, Cicero
made a speech of praise for Gaius Julius and his political strategies. Hopes of Republic
reestablishment were restored.
However, in 44 BC a new civil war was on the merge due to the assassination of
Caesar. Marcus Antonius accused Cicero of involvement in the conspiracy which resulted
in famous self-defense speeches, the Philippicae, where he prosecutes Marcus Antonius
as an usurper and the annihilator of the Republic.
After the Second Triumvirate was formed by Marcus Antonius, Lepidus and
Octavianus, Cicero was proscribed as the enemy of the state and murdered on December
17th 43 BC. His hands and head were, according to instructions by Marcus Antonius,
displayed on the rostra from which the fierce speeches against the triumvir were made. |
