SAŽETAK Cerebralna paraliza motorički je deficit kojeg karakterizira poremećaj u posturi tijela čovjeka, razvoju te pokretima koje čovjek izvodi. Cerebralna paraliza se najčešće klasificira na sljedeći način: spastični oblik, diskinetički te ataksični oblik. Postoje i podvrste cerebralne paralize: jednostrana spastična, koreoatetonična i distonična cerebralna paraliza. Čimbenici rizika za nastanak cerebralne paralize dijele se u tri velike skupine: prenatalni, perinatalni i postnatalni čimbenici. U prenatalne čimbenike najčešće spadaju genetski poremećaji poput genetskog poremećaja kromosoma, mikro ili hidrocefalusa, korištenje alkohola i opojnih supstanci za vrijeme trudnoće. Edem mozga, niski Apgar, konvulzije, teška žutica ili prerano rođenje neki su od perinatalnih čimbenika. Postanatalni najčešće uključuju infekcije, neoplazme, krvožilne probleme djeteta te traume mozga. Prevencija nastanka cerebralne paralize usmjerena je na izbjegavanje čimbenika koji mogu dovesti do paralize poput izbjegavanja korištenja alkohola, opojnih sredstava i duhanskih proizvoda u vrijeme trudnoće, izbjegavati kontakt ili izlaganje infekcijama te redovito kontrolirati postojeće zdravstvene probleme trudnice. Abnormalni mišićni tonus u koji spadaju hipertonus ili hipotonus te hipermobilnost zglobova samo su neki od najčešćih i najvećih problema u razvoju djeteta s cerebralnom paralizom. Procjena opsežnosti cerebralne paralize može se procijeniti na dva načina, subjektivni i objektivni pri čemu subjektivne metode uključuju testove koji se mogu ispunjavati samostalno ili ih ispunjava druga, bliska osoba poput roditelja a objektivne sadrže metode i testove koje izvršavaju zdravstveni djelatnici. Najčešća objektivna metoda, mjerenje grube motoričke funkcije ima za svrhu procijeniti djetetova ograničenja pri provedbi pokreta grube motorike. Fizioterapijski koncepti kod cerebralne paralize nisu striktno određeni već se koristi nekoliko najčešćih metoda: neurorazvojni Bobath koncept Vojta metoda, Baby handling, hipoterapija te Halliwick koncept. Transdisciplinarni pristup u habilitaciji oboljelih od cerebralne paralize mora se temeljiti na stručnosti i znanju koje doprinose brojni stručnjaci iz različitih zdravstvenih djelokruga. Svaki član tima može primijeniti naučeno i stečeno znanje sa primarnog područja te ga usmjeriti na oboljelog od cerebralne paralize