SAŽETAK Oko 90% suicida počine osobe s mentalnim poremećajima, a najčešće dijagnoze među počiniteljima su afektivne bolesti: bipolarni poremećaj, depresija i shizoafektivni poremećaj. Postoji niz čimbenika suicidalnih rizika, a to su redom: suicidalne ili homicidalne misli, zamisao ili težnja; dostupnost sredstava koja se mogu iskoristiti za počinjenje suicida; nazočnost psihotičnih simptoma, halucinacija ili ozbiljne anksioznosti, posjedovanje i uporaba alkohola ili narkotički tvari, povijest i ozbilljnost prijašnjih pokušaja i obiteljska anamneza. Vrlo je važno u kliničkoj praksi procjena samog rizika od samodestruktivnog ponašanja i njegove jačine. Glavni dio tretmana se bazira na depresivnom poremećaju, jer suicid se ne smatra mentalnim poremećajem ili psihijatrijskom dijagnostičkom kategorijom. Za liječenje suicidalnog ponašanja nema specifične farmakoterapije, pa se iz tog razloga primjenjuju različite skupine lijekova. Rizik se procjenjuje najčešće kliničkim intervjuom gdje pacijent izravno odgovara na pitanja o eventualnom postojanju misli o suicidu. Tu su i razne skale i metode, najčešće korištene su Beckova ljestvica beznadnosti, Beckov inventar depresivnosti, SAD PERSONS skala i dr. Sve navedene metode ipak se nisu pokazale kao potpuno pouzdane metode kod procjene rizika suicidalnog ponašanja. Upravo iz tog razloga se razvijaju i ispituju novije metode koje uključuju psihološke i neurokognitivne testove, i još uvijek se traga za metodom za procjenu koja će biti svugdje prihvaćena. Preventivni postupci za liječenje suicidalnog stanja uključuju pravovremeno i sveobuhvatno otkrivanje primarne psihijatrijske bolesti, psihičkih poremećaja i samodestruktivnog načina razmišljanja pacijenta uključujući uspostavljanje adekvatnih antidepresiva, psihoterapijskih i psihosocijalnih postupaka.Većina suicida bi se mogla spriječiti uz propisno provedenu procjenu rizika i terapijski učinak.