Cerebralna paraliza se definira kao skupina poremećaja razvoja kretanja i držanja tijela u prostoru koji nastaju kao posljedica ozljede mozga u fetalnom ili ranom novorođenačkom periodu. Prijevremeno rođena djeca imaju 30 % veći rizik za nastanak cerebralne paralize u odnosu na djecu rođenu u terminu. Stopa prevalencije procijenjena je na otprilike 2 djece na 1000 živorođene djece. Danas se cerebralna paraliza može podijeliti na 3 osnovna tipa: spastični tip, diskinetski tip i ataktični tip. Spastični tip cerebralne paralize najčešći je od svih tipova, pogađa 85 % djece sa cerebralnom paralizom, a očituje se povišenim tonusom, atipičnim refleksnim odgovorima te poremećajem posture i kontrole pokreta. Spastičnost može varirati od blage ukočenosti mišića do teškog, bolnog i nekontroliranog mišićnog spazma. Može biti posljedica lezije gornjeg motornog neurona koje karakteriziraju pozitivne ili pretjerane i negativne ili smanjene značajke. Pozitivna obilježja nastaju uslijed povećanja nevoljnih pokreta, a negativna obilježja rezultiraju smanjenju dobrovoljne motoričke aktivnosti. Fizioterapijska procjena spastičnog unilateralnog podtipa cerebralne paralize provodi se prema SOAP modelu, a specifični testovi poput Testa grubih motoričkih funkcija (Gross Motor Function Measure, GMFM), Modificirane Ashwortove skale (Modified Ashworth scale, MAS) i Barthelovog indeksa od izuzetne su važnosti da se provede procjena djetetova motoričkog statusa. Procjena trenutnih sposobnosti i ograničenja u izvedbi pokreta i kretanja kod djece sa cerebralnom paralizom radi se primjenom sustava klasifikacije grube motoričke funkcije (Gross Motor Function Classification System, GMFCS). Navedeno ukazuje na veliku potrebu jer samo stanje cerebralne paralize ne daje nam dovoljno informacija o funkcionalnom statusu djeteta. Djeca s istim tipom cerebralne paralize, kao i podtipom mogu imati različit stupanj samostalnosti. Povišen tonus može znatno ometati motoričko funkcioniranje djeteta. Kod rehabilitacijskog pristupa djeci s unilateralnom spastičnom cerebralnom paralizom primjenjuje se Bobath koncept, Vojta terapija, primjena virtualne stvarnosti u fizioterapijskoj intervenciji, te biofeedback terapije s elektromiografijom, hipoterapija i druge. Spastična cerebralna paraliza zahtijeva stalnu skrb skupine medicinskih stručnjaka tijekom cijelog života pojedinca. Napredak u terapijskom pristupu kod djece s cerebralnom paralizom se stavlja također u poveznicu s utjecajem na dostatniju kvalitetu života kao i produljenja njihova životnog vijeka.