Senzorna integracija je neurobiološka aktivnost unutar tijela koja omogućava primanje i obradu senzornih informacija koje u mozak stižu iz raznih osjetila putem senzornih sustava. Prikupljene informacije mozak koristi pri oblikovanju ponašanja, učenja i percepcije. Senzorna integracija javlja se već tijekom intrauterinog razdoblja te utječe na način na koji dijete nakon rođenja komunicira sa svojim okruženjem. Kada mozak ne prepoznaje ili nepravilno organizira dobivene informacije, dolazi do neurološkog poremećaja znanog kao poremećaj senzorne integracije. Navedeni poremećaj uključuje poteškoće u otkrivanju, modulaciji, tumačenju ili reagiranju na senzorna iskustva, a može se manifestirati kao preintenzivna ili preslaba reakcija na podražaje, ali i kao težnja za intenzivnim podražajima. Od 90 do 95% djece s poremećajem autističnog spektra također pati od poremećaja senzorne integracije. Ističe se važnost rane procjene poremećaja kako bi se što prije započelo s prikladnim postupcima intervencije, među kojima se najčešće provodi terapija senzorne integracije. Terapija senzorne integracije se najčešće provodi u terapijskim senzornim dvoranama u kojima se nalazi specijalizirana oprema koja motivira dijete te ga potične na razne aktivnosti u pokretu. Terapija senzorne integracije mora biti individualna te za cilj mora imati postizanje kvalitetne organizacije primljenih senzornih informacija kroz igru i smislene aktivnosti. Prije početka terapije potrebno je provesti sustavnu procjenu koja osigurava provedbu intervencije prema standardiziranim kriterijima i utemeljenim dokazima. Suradnja između terapeuta i djeteta te terapeuta i skrbnika je od ključne važnosti. Iako se terapija senzorne integracije smatra učinkovitim postupkom intervencije kod djece s poremećajem autističnog