Leukemija je zloćudna bolest krvotvornog sustava. Uzrokuje veliki broj abnormalnih stanica, najčešće leukocita. Prema njenom obliku, dijeli se na akutne i kronične. Simptomi akutne leukemije traju kratko i mnogo nezrelih oblika stanica nalazi se u koštanoj srži i/ili perifernoj krvi, dok se kod kronične leukemije nalaze većinom zrele stanice, a simptomi bolesti traju dugo. Osim podjele prema zrelosti leukemijskih stanica, one se također dijele prema tome koja je vrsta krvnih stanica zahvaćena, a prema tome postoje četiri osnovne vrste leukemija, a to su: akutna limfocitna leukemija (ALL), akutna mijeloična leukemija (AML), kronična limfocitna (KLL) te kronična mijeloična leukemija (KML). U početku bolest najčešće nema simptoma, a kasnije se javlja: sklonost krvarenju, opća slabost, vrućica i česte infekcije, upala limfnih čvorova, noćno znojenje, bolovi u kostima te značajan gubitak tjelesne težine. Akutne leukemije brzo napreduju i agresivne su, stoga potrebno je što ranije krenuti s liječenjem istih, dok kronične u većini slučajeva nisu agresivne. Ako se akutne leukemije ne liječe, očekivano preživljavanje je od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Kod neliječenih kroničnih leukemija je od par mjeseci do više godina nakon što se dijagnoza postavi. Dijagnoza leukemije postavlja se uzimanjem anamneze, fizikalnim pregledom pacijenta te pregledom krvi i koštane srži. Radi se biopsija i citološka punkcija koštane srži te testovi koagulacije. Također, potrebno je utvrditi i podrijetlo leukemijskih stanica te stupanj zrelosti istih. Potrebno je procijeniti stanje dišnog, krvožilnog sustava te funkciju jetre i bubrega. Postoji više metoda liječenja leukemije, a to su: liječenje kemoterapijom, radioterapijom, biološkom terapijom, kirurško liječenje te transplantacija krvotvornih matičnih stanica. Medicinska sestra ima važnu ulogu u liječenju pacijenata. Za svakog pacijenta izrađuje individualni plan zdravstvene njege, postavlja sestrinske dijagnoze, priprema i provodi terapiju citostaticima, educira pacijenta i njegovu obitelj te im pruža emocionalnu potporu i ublažava strah. Njena uloga je dobro poznavati neželjene učinke koje kemoterapija može izazvati. Neki od njih su: mučnina, povraćanje, alopecija, alergijske reakcije, dijareja, mukozitis, srčana toksičnost, plućna toksičnost te oslabljenje funkcija spolnih žlijezda. Navedeni učinci značajno negativno utječu na kvalitetu života bolesnika, stoga često žele odustati od daljnjeg liječenja upravo zbog tih reakcija. Uloga medicinske sestre je upozoriti pacijenta na iste, primijeniti propisan antiemetik, savjetovati pacijenta da uzima hranu koja najmanje nadražuje sluznicu probavnog trakta, da uzima dovoljno tekućine, educirati ga o alopeciji i njezi vlasišta te uz ostale intervencije redovito postavljati i sestrinske dijagnoze. U nastavku rada navedene su i opisane najčešće sestrinske dijagnoze koje se javljaju kod pacijenata s leukemijom, a to su: rizik za infekciju u/s osnovnom bolešću, oštećenje tkiva u/s toksičnim učinkom kemoterapije, smanjen unos hrane u/s promjenama u gastrointestinalnom traktu i uz toksične učinke kemoterapije, bol u/s osnovnom bolešću te nisko samopoštovanje u/s promjenom životnih funkcija, izgleda i uloga bolesnika. Kvalitetnom i stručnom komunikacijom medicinska sestra uključuje samog pacijenta i njegovu obitelj u liječenje. Kvaliteta života u onkologiji je subjektivni pojam. Svaka osoba unatoč objektivnim okolnostima i znanju da boluje od neizlječive bolesti, različito vrednuje i doživljava kvalitetu života. Dolazi do promjene u zadovoljstvu životom, životnim uvjetima, ciljevima, postignućima i mogućnostima stoga prihvaćanje same bolesti ovisi od osobe do osobe. Današnja znanstvena istraživanja pokazuju da i u stadiju života kada je smrt neizbježna, osoba može imati optimalnu razinu kvalitete života. Sve to ovisi o njenoj interakciji sa fizičkom i društvenom okolinom, osjećaju zadovoljstva, pripadnosti, svrsi života