| Abstract | U ovom radu, odnosno više dnevniku unutrašnje autorefleksije bavit ću se potragom smislenog unutrašnjeg, a onda posljedično i vanjskog putovanja koje teatar budi u meni. Nazvala bih tu crnu kutiju naglašenih svjetala, rendgenom naših empirijskih iskustava, snova, mišljenja, fantazija i duše kao takve. Upravo zato, mislim da je jako bitno raditi na sebi privatno i svakodnevno jer se to sve osjeti kada dođemo na scenu. Kazalište je za mene osvijetljeni (u svakom smislu te riječi) trenutak u kojem se ogleda naše bivanje na ovoj planeti Zemlji. Kao neki test života, npr. da nas promatraju vanzemaljci, što bi oni rekli zašto smo ''zaustavili'' vrijeme? Što želimo osvijetliti? Kako je jednom divno rekao profesor Saša Božić: ''Kazalište je isto sinkronicitet.'' Referirat ću se i na Grotowskog, Artauda, Junga iz područja psihologije, meksičkog redatelja Nuneza koji je napisao knjigu ''Antropokozmički teatar'', Fromma iz područja socijalne psihologije, yogu kao početak rada na tijelu, a posljedično i na duši te filozofijom, a ponajviše onom kakvu zagovara budizam i mindfulness kao takav. Isto tako navest ću i nekoliko znanstvenih radova do kojih sam došla preko rođake koja studira psihologiju u Londonu te sam na taj način imala pristup naučnim radovima, odnosno analizom utjecaja meditacije na stres, ''stage fright'', ''self awereness'' i empatiju.
Dugo sam razmišljala kako artikulirati zapravo određene spoznaje i ideje, ali ukoliko nešto bude nejasno, nejasno je i meni samoj, kao i gluma sama, i dalje mi je nejasna, bit će mi nejasna cijeli život, kao i sam život, jer je to zaustavljeni trenutak u nekom vremenu gdje sve maske padaju ili ne padaju ako se plašimo. To su možda jedini trenuci kada živim u SADA, a kada je SADA onda je sve, onda je paradoksalni, kristalno čisti beskonačni ocean neznanja u kojem se samo čudim i živim. Dok ovo pišem razmišljam koliko je dobro kada je nešto nejasno, jer iz toga dolazi čuđenje, a iz čuđenja mislim da dolazi mudrost. Kako bi rekli ruski formalisti : '' Učini stvari neobičnim da bi ih vidio.'' Čim sebe uhvatim da stavljam određeno mišljenje koje je nastalo iz iskustva u referentni okvir odmah ga promijenim. Pa ga opet promijenim pa opet i taj vrtlog dugo traje, dok ne dođe do jedne praznine koja nema okvir. Iz tog okvira bih napravila jedan silogizam -Čudim se, dakle, jesam. Također, pokušat ću dovesti u svezu Junga i Artauda i Artaudovo kazališno osvijetljavanje kolektivne sjenke i kolektivnog nesvjesnog. Osvijetljena sjenka reflektorima može postati prosvijetljena jer je svijesna, unaprijed određena, dovedena u novi kontekst. Isto tako, bavit ću se ''smrću'' ega, te koliko to može biti tanak teren, a koliko isto tako oslobađajući na sceni, ali i izvan nje. Preko ega, dolazimo do etike i moralne odgovornosti koju moramo svi imati ako se bavimo umjetnošću bilo koje vrste, a rekla bih i ako se bavimo životom kao takvim. |
| Abstract (english) | In this paper, or my personal journal of inner autoreflection, I will search for the meaning of inward and outward experience that theater awakens in me. I would call this „black box with lights“ an x-ray of our experiences, dreams, thoughts, fantasies and soul as such. That’s why I think it’s very important to work on yourself in every possible way and every day, because it’s all visible once we’re in front of the audience.
For me, theater is an illuminated moment that mirrors our existence on planet Earth, or maybe the test of life. If we were watched by the aliens, what would they about why we stopped time? What do we want to emphasise or illuminate? As our professor Sasa Bozic once wonderfully said: „Theater is sincronicity.“ I will also refer myself to the works of Grotowski, Artaud, Jung from the field of psychology and Fromm in social psychology, mexican director and author of the book „ Antropocosmic theatre“ Nunez, and I will also refer myself to yoga as both physical and spiritual work, the one that coresponds to budism and mindfulness as such. I will also make references to some scientific studies on ''stage fright'', ''self awereness'', empathy and the impact that meditation has on stress levels in our body.
I thought for a long time how to actually articulate my knowledge and ideas, but if something is left unclear, that's because it's just as unclear to me. Acting itself still remains unclear to me, and it probably will do so forever, because it's a stopped moment in time where the masks fall off, or don't- if we're afraid. Those are maybe the only moments when I live in the NOW, and when it's NOW it's everything, it's paradoxical, crystal clear, infinite ocean of the unknown that makes me wonder and live. While I'm writing this, I'm also thinking of how good it is when something is unclear, because it makes people wonder, and wondering takes people to wisdom. As Russian formalists would say „Make things weird to see them“. As soon as I catch myself putting an experience derived opinion in a reference system, I immediately change it. And then again, and again, and that vortex takes a long time until it finally comes to a void that has no reference system. It also makes me make a syllogism- I wonder, so I am. Also, I will try to make connections between Jung and Artaud and his theater of illuminating the collective shadow and collective unconsciousness. Illuminated by the theater lights, the shadow can become enlightened, because it becomes conscious, predetermined and brought to a new context. I will also write about the „death“ of ego, a shallow terrain but also liberating, both on and off stage. Through ego, we learn ethics and moral responsibility that we have to have in order to make art of any kind, but also in life as such. |
