U doba kada je najveća vrijednost svake tvrtke informacija vrlo često dolazimo do točke kada želimo osigurati dostupnost podataka svim zainteresiranim stranama. U prošlosti su sustavi koji omogućavaju visoku dostupnost bili glomazni, kompleksni i prije svega izuzetno skupi, što je za direktnu posljedicu imalo mali broj implementacija. Težnja za boljom iskoristivosti sustava značajno je doprinijela razvoju virtualizacijskih tehnologija, kojima danas ostvarujemo značajne uštede pri nabavi poslužiteljske opreme, a samim time i svih popratnih resursa kao što su prostor u poslužiteljskom ormaru, struja, hlađenje i održavanje. Snaga današnjeg hardvera omogućava nam da velik broj virtualnih poslužitelja stavimo na jedan fizički poslužitelj (eng. Server). Sa financijske strane to je odlično, jer odjednom imamo nekoliko desetaka poslužitelja na jednom komadu hardvera. Ušteda korištenjem takvog pristupa je izuzetno velika, no takav pristup je loš jer se izlažemo gubitku velikog broja poslužitelja i servisa sa kvarom jednog komada hardvera. Premda je tehnologija izrade poslužiteljskog hardvera na vrlo visokom nivou, kvarovi se događaju i neizbježni su, stoga uvijek trebamo razmišljati o minimalno dva fizička poslužitelja kada govorimo o virtualizaciji. S obzirom na klasični pristup i dalje ostvarujemo velike uštede. Sa dva fizička poslužitelja se donekle osiguravamo od kvara u točci hardvera i samo smo korak od kreiranja grozda (eng. Cluster1) koji kao preduvjet zahtjeva dijeljeni diskovni prostor za pohranu podataka (eng. Shared Storage2). Ostvarene uštede korištenjem virtualizacijske tehnologije omogućavaju nam da za razliku u novcu osiguramo veću dostupnost podataka, što je od posebno velike važnosti u okruženjima u kojima moramo poštivati dogovorene razine dostupnosti servisa (eng. SLA3). Napretkom tehnologije sustavi za pohranu podataka postali su pristupačniji korisnicima i korisnici se sve češće odlučuju za taj dodatni korak - implementaciju sustava koji osiguravaju visok nivo dostupnosti podataka.