Rim se smjestio u pokrajini Lacij u Italiji na Apeninskom poluotoku, no nakon svog osnutka nije momentalno stasao u najveću silu antičkoga svijeta, nego se to dogodilo postepeno. Rimljani su najprije morali uspostaviti dominaciju nad svojim najbližim susjedima, narodu Latina, kojima su i sami pripadali. Nakon što su to uspješno učinili, odlučili su se u savezu s Latinima obračunati s ostalim susjedima, što su uspješno i ostvarili. Rim je sada čvrsto stajao na svojim nogama te se odvažio napasti etruščanski grad Veje. Osvajanjem Veja, narod koji je tada dominirao Apeninskim poluotokom, Etruščani, postaju svjesni Rima kao nove sile u usponu. Nakon neugodnog sukoba s Galima, Rimljani obnavljaju svoj razrušeni grad te se odlučuju proširiti svoju vlast čitavom srednjom Italijom. Prva prepreka ostvarenju toga cilja bili su Samnićani, ali se oni nisu lako pokorili Rimljanima. Rimsko-samnićanski ratovi su s prekidima trajali čak 53 godine, a u međuvremenu su se Rimljani morali sukobiti i sa svojim dotadašnjim latinskim saveznicima. Nakon posljednjeg od tri rata sa Samnićanima, Rim je postao gospodarom srednje Italije te je usmjerio svoj pogled na sjever protiv Etruščana i na jug protiv Grka iz Velike Grčke. U pomoć Grcima u njihovu sukobu s Rimljanima došao je epirski kralj Pir sa svojim slonovima, ali niti on nije bio dovoljno snažan da bi se odupro naletu rimskog vojnog stroja. Tako su Rimljani pokorili i Grke te postali vladarima juga Italije i čitavog Apeninskog poluotoka. Rim svoje širenje vlasti poluotokom u velikoj mjeri duguje, koliko dobro uvježbanoj i discipliniranoj vojsci, toliko i sposobnom upravljanju stečenim teritorijem kroz razne državne službe tj. magistrature, jer kako se rimski teritorij širio, bilo je potrebno imati i dobar državni aparat koji bi zemlju držao podalje od rasula.