Opis vremena Novog kraljevstva (o. 1550. g. pr. Kr. – o. 1070. g. pr. Kr.), s posebnim naglaskom na osvajačku politiku faraona dinastija koje pripadaju tom razdoblju tema je ovog završnog rada. Ono obuhvaća tri dinastije i to su XVIII., XIX. i XX. Politka koju su vodili faraoni ovog razdoblja egipatske povijesti možda se ne razlikuje toliko od njihovih prethodnika. Svi su oni željeli proširiti svoje interesno područje na štetu susjednih naroda. Problem je bio u tome što na osvojenom području nisu mogli zadržati svoju vlast što zbog udaljenosti određenog područja, što zbog stalnih ustanaka domicilnog stanovništva. Kako su oni polako slabili, javljaju se neki novi narodi koji iskorištavaju priliku i zauzimaju njihova nekadašnja prostranstva. Najpoznatiju politiku imperijalističkog proširenja teritorija vodili su Ramesidi koji su po svojoj prirodi bili ratnici i tako su i organizirali svoju državu. Prenošenjem glavnog grada, središta države, u deltu Nila pokazali su put koji će ići njihova politika. Zanemarili su unutrašnjost zemlje i svoju pozornost usmjerili na sredozemna područja. Sam uspon Kraljevstva nošen je na leđima društva koje je imalo i dobiti od stalnog ratovanja. Bogati plijen koji su ratnici donosili sve je slojeve društva mogao umiriti i zadovoljiti. Ipak, da nije bilo jake vojske, koju su faraoni ovog razdoblja organizirali do savršenstva, ne bi bilo ni vojnih uspjeha ovih razmjera. S druge strane, upravo je jačanje vojske i činovničkog sloja dovelo do slabljenja centralne vlasti. Tako su na kraju nekad moćni faraoni, božanstva u svojoj državi, morali tražiti novac i sredstva za ratovanje od vrhovnog svećenika koji je sada bio najvažnija ličnost u samom Kraljevstvu. Tako je Novo kraljevstvo uništio sloj kome je osvajačka politika najviše donijela. Od stare slave ostali su samo zapisi, spomenici i predaje koje su nam do danas donijele uspomene na veliko Egipatsko Novo kraljevstvo.